Nakon četverogodišnje okupacije gotovo trećine hrvatskog teritorija, života u izbjeglištvu i u vječnom strahu od neprijateljske odmazde, granata koje su danonoćno prijetile,  brojnih neuspješnih pregovora i inicijativa,  Republici Hrvatskoj ništa drugo nije preostalo nego da vlastitom oružanom silom oslobodi ono što je oduvijek  bilo njezino.  Hrvatska vojska stasala je u silu koja je to sad mogla sama i bez ičije pomoći. U svitanje 4. kolovoza 1995. došlo je vrijeme za Oluju!

Nakon početnog djelovanja snaga HRZ-a i uništenih neprijateljskih sustava veze te topničke pripreme po vojnim ciljevima hrvatske snage krenule su u akciju istodobno iz 30 pravaca na bojišnici dugoj 700 kilometara. Udarnu snagu na glavnim pravcima napada činile su  gardijske brigade, potpomognute specijalnom policijom MUP-a i Hrvatskim gardijskim zdrugom te domobranskim i pričuvnim postrojbama. Bila je to, u taktičkom i strateškom smislu, vojna operacija koju će zahvaljujući svojoj originalnosti i uspješnosti izučavati brojni vojni analitičari. Glavni smjerovi napada bili su s Dinare i Velebita u pravcu Knina. Već u operaciji „Ljeto 95“ stvoreni su preduvjeti da s vrhova Dinare prema Kninu krenu 4. i 7. gardijska brigada. S druge strane s Velebita preko Svetog Roka silovito su u pravcu Knina prodirale Specijalne postrojbe MUP-a.

Helikopterskim desantom duboko u neprijateljsku pozadinu ušao je 1. hrvatski gardijski zdrug. Sjevernije s područja Kapele preko Slunja i Rakovice s jedne te Korenice i Plitvica s druge strane nadirale su snage 1. gardijske brigade radi spajanja s V. korpusom Armije BiH u cilju deblokade bihaćke enklave. Zauzimanje prijevoja Ljubovo i neutraliziranje neprijateljske zračne baze u Udbini bila je zadaća 9. gardijske brigade. Prostor Banije okružen je iz nekoliko pravaca. Udarna snaga u pravcu Petrinje gdje je neprijatelj pružao žestok otpor, i dalje prema Glini bila je 2. gardijska brigada. Postrojbe 3. i 5. gardijske brigade za to su vrijeme bile u stanju pripravnosti na krajnjem istoku Hrvatske u slučaju eventualnih neprijateljskih pokreta.

Tijekom prvog dana operacije prodor postrojbi Hrvatske vojske po dubini iznosio je pet do petnaest kilometara, a neprijateljska uporišta dovedena u okruženje ili poluokruženje. Već drugog dana operacije provedeno je osamdeset posto planiranih borbenih zadaća. Većina okupiranih hrvatskih gradova je opet slobodna, slave Kostajnica, Petrinja, Glina, Slunj, Gračac, Obrovac, Drniš…  Slavi se  i u Kninu koji je bio središte neprijateljske pobune, no oduvijek hrvatski kraljevski grad. Slavi cijela Hrvatska.

Oslobađanjem Knina, središta neprijateljske pobune u Hrvatskoj, ostvaren je najvažniji strateško-politički i vojni cilj, ne samo operacije Oluja nego i cijelog Domovinskog rata. Samo nekoliko dana poslije i na sjevernom dijelu bojišnice neprijateljske snage 21. kordunskog korpusa prisiljene su potpisati predaju.

U samo 84 sata vojnoredarstvene operacije Oluja, u kojoj je bilo angažirano gotovo 200 tisuća hrvatskih vojnika i kojom je oslobođeno više od 10 000 četvornih kilometara dotad okupiranog područja, Hrvatska vojska ostvarila je sve zacrtane ciljeve.