U novoj epizodi podcasta Morhologija gostovao je načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske general-pukovnik Tihomir Kundid.

Govorio je o tijeku temeljnog vojnog osposobljavanja prvog naraštaja ročnika, sadržaju obuke koja ih očekuje nakon prisege, uvođenju novih tehnologija te o širem kontekstu suvremenog ratovanja i modernizacije Hrvatske vojske.

Intenzivan ciklus obuke

“Pred njima je sada vrlo intenzivan ciklus vojnog osposobljavanja, kroz koji će podići svoju psihofizičku razinu i steći specifična vojna znanja, vještine i kompetencije koje mogu dobiti samo u sustavu vojne organizacije”, rekao je general Kundid odgovarajući na pitanje što slijedi nakon položene prisege.
Objasnio je da to uključuje obuku u rukovanju pješačkim naoružanjem i dio taktike.

“Taktika obuhvaća niz različitih tema koje moraju savladati, počevši od zaštite snaga i razvoja sposobnosti potrebnih za djelovanje u složenom i kompleksnom okružju tijekom provedbe vojnih operacija, odnosno za ono što kao vojnici trebaju raditi na bojištu.”
Program obuhvaća i intenzivne pripreme iz pružanja prve pomoći. “Vojnici su izloženi različitim ozljedama i ranjavanjima te moraju biti sposobni pružiti pomoć jedni drugima”, istaknuo je general Kundid.
Dodao je da je nastavni plan i program pred ročnicima vrlo zanimljiv i edukativan, a stečena znanja moći će koristiti i u civilnom životu.

Nove tehnologije – dronovi i cyber prijetnje

Na pitanje o novim tehnologijama u obuci, načelnik Glavnog stožera potvrdio je da su u program ušli FPV dronovi. “U tom kontekstu odlučili smo osposobiti mlade ljude u onome što je danas vrlo aktualno, a to su upravo FPV dronovi, da njima mogu upravljati .”
Objasnio je da će ročnici najprije proći teoretski dio vezan uz dronove, zatim simulacije, a tek potom će dobiti stvarne dronove za uvježbavanje i upravljanje. “U tom smislu, osim upravljanja dronovima, razvijat će i sposobnost da znaju kako se zaštititi od tih dronova.”

Osim dronova, ročnici će dobiti i “određena elementarna znanja u kontekstu cyber ugroza i načina kako se mogu obraniti od različitih cyber napada”, pojasnio je general Kundid.

Period prije prisege general Kundid opisao je kao izuzetno osjetljiv. “Bukvalno i grubo govoreći, istrgnuli smo ih iz njihovih sredina, iz dosadašnjeg života, obukli u uniforme i stavili u žicu. To je sigurno stres koji su doživjeli i mi smo svjesni toga.”

Zato je velika pozornost posvećena toj tranziciji. Na sve tri lokacije uključeni su vojni psiholozi “da im omoguće što lakše i bezbolnije prebroditi taj period”. Tijekom tog vremena ročnici se upoznaju s pravilnikom vojne službe, svojim pravima i obvezama te dnevnim rasporedom rada.

Instruktori zadovoljni

Govoreći o dojmovima s terena, general Kundid je prenio da su instruktori izuzetno zadovoljni populacijom koja im je došla na obuku.

“Relativno su visoko motivirani za sadržaj obuke, entuzijastični su i dobro se nose s nastavnim planom i programom koji smo pripremili”, kazao je.

Dodao je da su nastavni plan i program nastojali osuvremeniti “da budu u skladu s mladim generacijama i trendovima koji su danas aktualni”.

Posebno se osvrnuo na interes žena za sudjelovanje u temeljnom vojnom osposobljavanju. “Na neki način taj broj je doista velik. Bili smo iznenađeni”, rekao je govoreći o 82 žene koje su se prijavile. Trend pokazuje da su djevojke zainteresirane za vojnu profesiju i temeljno vojno osposobljavanje.

Na pitanje postoji li razlika u treningu između muškaraca i žena, odgovorio je jasno: “One su vojnikinje i tu nema apsolutno nikakve razlike ni u pristupu, ni u nastavnom planu i programu koji prolaze mladići i djevojke. To je potpuno identično.”
Naglasio je da je cilj da dosegnu sve sposobnosti planirane kroz proces temeljnog vojnog osposobljavanja. Na pitanje ima li poštede, odgovorio je kratko: “Ne.”

Očekivanje od ostanka u vojsci General Kundid je iznio očekivanje da će nakon prvog turnusa značajan broj ročnika odlučiti ostati u Hrvatskoj vojsci. “Očekujemo da će oko 50 posto kompletnog naraštaja potpisati ugovore i na taj način postati djelatne vojne osobe.”
Pritom je istaknuo: “To je cilj temeljnog vojnog osposobljavanja, da mladim ljudima približimo vojnu profesiju i privučemo ih. Drugi cilj je popuna pričuvne komponente.”

Odgovarajući na pitanje što Hrvatska vojska može ponuditi mladom čovjeku koji želi graditi karijeru, general Kundid je istaknuo široke mogućnosti: “Svatko može pronaći područje svog interesa, ali i profesionalnog razvoja.”

Naglasio je da vojna organizacija nudi više nego bilo koja druga organizacija: mogućnost napredovanja u službi, školovanja, napredovanja i razvijanja vojne karijere.

“Biti profesionalni vojnik danas je suvremeno zanimanje”, rekao je. Dodao je da vojnici idu na školovanja u različite zemlje, sudjeluju u misijama i kroz njih mogu dodatno zaraditi. “Imaju osiguranu financijsku sigurnost i stabilnost.”

Širenje kapaciteta

Govoreći o planovima za povećanje kapaciteta, general Kundid je rekao da je priziv savjesti “toliko nizak da ga nije vrijedno spominjati”.

Ako se trend nastavi, razmišlja se o povećanju kapaciteta za temeljno vojno osposobljavanje.
Već su stvoreni dodatni kapaciteti za stotinjak ročnika u Kninu, tako da će sljedeći naraštaj u svibnju moći primiti stotinu ročnika više.

“Naravno, to naše širenje i potrebe imaju svoje limite. Trenutačno su limiti u kontekstu analize i naših potreba oko 6000 ročnika godišnje.”
Na opasku voditeljice da sigurnost danas košta, general Kundid je odgovorio: “Apsolutno. Ako hoćemo sigurnost, ona ima svoju cijenu. Živimo u nesigurnim vremenima.”
Naglasio je da je vojska čimbenik i element nacionalne sigurnosti. “Vidimo kakva se geostrateška previranja događaju oko nas. Moramo biti spremni. Naša primarna zadaća je obraniti nacionalni teritorij, što je ustavna zadaća oružanih snaga.”

Modernizacija do 2030. godine

“Što se tiče opremanja i modernizacije, nalazimo se u velikom zamahu. Imamo veliki broj projekata opremanja i modernizacije”, rekao je general Kundid.

Objasnio je da je modernizacija ključna za jačanje obrambenih sposobnosti Hrvatske i razvoja borbene moći oružanih snaga. Mnogi ugovori su već potpisani, neki su u tijeku.

“Kada podvučemo crtu 2030. godine, kada se realiziraju svi potpisani ugovori, Hrvatska vojska bit će najsuvremenije opremljena oružana sila jugoistočne Europe”, rekao je.
O geostrateškim previranjima general Kundid je istaknuo: “Kolektivno dijelimo zabrinutost zbog trenutačne situacije u svijetu. Postoji velika neizvjesnost i nesigurnost.”
Naglasio je da rat ima globalni učinak kroz ekonomsku, vojno-sigurnosnu, humanitarnu i geostratešku dimenziju.

“Svaki rat koji se danas vodi ima razarajući učinak i dugoročne posljedice.”

Suvremeno ratovanje i umjetna inteligencija

“Recentni sukobi jasno pokazuju da se suvremeni rat više ne vodi samo između vojski niti samo na bojnom polju. Suvremeni ratovi danas su u pravilu hibridni, a to podrazumijeva istovremeno klasične vojne operacije, kibernetičke i informacijske ratove”, rekao je general Kundid.
Objasnio je da je rat postao decentraliziran, informacijski vođen i ovisan o visokoj tehnologiji te da se vodi u urbanim središtima. Suvremene vojne operacije postale su multidomenske, što znači da se provode u svih pet domena.

Ono što ih karakterizira jest uporaba autonomnih i besposadnih sustava, hipersoničnih raketa, topničkih i raketnih sustava za precizne udare te stalna prisutnost umjetne inteligencije.

Objava Načelnik Glavnog stožera OSRH general-pukovnik Kundid u Morhologiji: o prvim ročnicima, dronovima i modernom ratovanju pojavila se prvi puta na MORH.

U novoj epizodi podcasta Morhologija Ministarstva obrane gostovao je potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić. U razgovoru je predstavio aktualno stanje prvog naraštaja temeljnog vojnog osposobljavanja, razloge i ishode posjeta Izraelu te aktualne sigurnosne teme, uključujući izjave predsjednika Republike Zorana Milanovića i retoriku iz Republike Srbije.

TVO – fenomenalan odaziv i širenje kapaciteta

Ministar je odmah na početku emisije iznio optimistične podatke o prvom naraštaju temeljnog vojnog osposobljavanja. U ponedjeljak prvi ročnici ulaze u vojarne u Kninu, Požegi i Slunju, ukupno njih 800. “Prolazi sve fenomenalno, puno bolje od mojih najoptimističnijih očekivanja”, rekao je Anušić, istaknuvši da je iznimno mali broj onih koji se pozivaju na prigovor savjesti, koji ulažu primjedbe ili koji ne dođu na liječnički pregled. “Prezadovoljni smo i vrlo brzo moramo širiti kapacitete”, zaključio je kratko.

Ministar je najavio da će se kapaciteti za jedan do dva mjeseca proširiti na Vinkovce, u dogledno vrijeme na Dugo Selo i Benkovac, a zatim i dalje prema potrebama, kako bi svi obveznici u razumnom roku mogli odraditi osposobljavanje.

Posebno je istaknuo impresivan odaziv dragovoljaca. Hrvatska od 2008. godine, kada je ukinuto obvezno služenje, ima mogućnost dragovoljnog vojnog osposobljavanja, no tek su u posljednjih nekoliko godina brojke počele značajno rasti. U ovom naraštaju dragovoljno se prijavilo 446 osoba starijih od 19 godina, onih koje zakon ne obvezuje, ali koji su se sami odlučili na taj korak. “Mnogi su imali obveze oko studija ili druge razloge, pa su se sada prijavili”, objasnio je ministar, dodavši da svi koji su stariji od 19 godina i dalje mogu pristupiti dobrovoljno, sve do 30. godine.

Posebnu pozornost privukao je podatak o ženama u ovom naraštaju, čak 82 djevojke odlučile su se na osposobljavanje. “To je fenomenalno. One su jako dobre vojnikinje, vrlo zanimljive i motivirane”, komentirao je ministar.

Ministar se osvrnuo i na glasovanje u Saboru kada su se usvajale izmjene Zakona o obrani i Zakona o službi u OSRH kojima su se stvorili zakonski uvjeti za uvođenje TVO-a. Zahvalio se svima koji su glasovali za, ali i suzdržanima. “Ne razumijem razloge onih koji su bili protiv, osim čistog politikantstva, ali to je OK, ljudi se bave politikom.” Podsjetio je kako je oporba utihnula čim su stigli prvi podaci o odazivu ročnika. “Shvatili su da nisu bili u pravu i da su se bavili politikantstvom oko jedne od najvažnijih stvari, sigurnosti i obrane države.”

Ročnici će tijekom dva mjeseca svladati osnovne vojničke vještine, ali i intenzivno učiti o naprednim tehnologijama, poput upravljanja dronovima.

Nakon toga, oni koji to budu željeli, imat će priliku potpisati ugovor i prijeći u profesionalni sastav, a najtalentiraniji uvijek mogu računati na put prema najelitnijim postrojbama, od pilota do specijalaca.

Na pitanje hoće li se učiti Krav Maga, ministar je odgovorio s dozom humora: “Dobio sam to pitanje od novinara i mislio sam da se šali, ali bio je ozbiljan.” Zatim je bio jasan: “Krav Maga je učinkovita, jednostavna i laka za naučiti. Učit će se u Oružanim snagama jer je korisna vještina. Vještina koja služi spašavanju i obrani naših vojnika može biti bilo čija, ne zanima me porijeklo.”

Posjet Izraelu i izjave predsjednika Milanovića

Ministar je detaljno objasnio pozadinu nedavnog posjeta Izraelu. Izvorno je posjet bio planiran ranije, no zbog sigurnosnih razloga morao je biti odgođen. Ključni razlog odlaska bio je sustav Trophy, napredni aktivni zaštitni sustav koji se ugrađuje na tenkove Leopard. “Taj sustav čini Leopard najboljim tenkom na svijetu jer pruža zaštitu od protuoklopnog naoružanja, spašava i tenk i posadu”, objasnio je Anušić.

Međutim, Izrael je zbog određenih političkih izjava na njihov račun doveo u pitanje izdavanje izvozne dozvole za taj sustav Hrvatskoj. “Diplomatskim putem, Vlada RH, Ministarstvo obrane i veleposlanica u Tel Avivu, uspjeli smo riješiti problem i uvjeriti ih da mi nemamo veze s tim političkim izjavama. Dobili smo dozvolu”, rekao je ministar.

Iako je izraelska strana u međuvremenu odobrila izvoznu dozvolu za sustav Trophy, koji je integralni dio njemačkog Leoparda 2A8 i proizvodi se u tvrtki EuroTrophy u Njemačkoj, ministar Anušić prihvatio je naknadni termin bilaterale koja je ranije odgođena zbog sigurnosnih razloga.

Bilateralni razgovori opisani su kao iznimno korisni, ne samo zbog Trophy sustava, nego i zbog šire suradnje s izraelskom obrambenom industrijom. Mnoge izraelske tvrtke spremne su lokalizirati proizvodnju u Hrvatskoj i surađivati s domaćim firmama, što je, kako je naglasio Anušić, jedan od ključnih zadataka ministra obrane.

Na pitanje o izjavama predsjednika Milanovića, koji je Anušićev posjet Izraelu pripisao sasvim drugačijim motivima od obrambenih, ministar je reagirao oštro: “Manipulacija i potpuna netočna informacija. Kad predsjednik države to izgovori, ima svoju težinu, i ja jednostavno više nemam volje to objašnjavati. Uzalud stalno vičemo i demantiramo, a te izjave daju potpuno drugačije svjetlo na ono što radimo kao Vlada.”

Umjesto daljnjih demantija, pozvao je na jednostavnu usporedbu: neka se usporedi koliko se ulagalo u obranu za vrijeme Milanovićeve vlade s onim što se radi danas. “Hvala Bogu, danas imamo mobitele, Google, memoriju na društvenim mrežama i zapisima. Usporedimo tko je, kad je imao poziciju i mogućnost pomagati Oružanim snagama, to i činio, a tko se bavi čistim politikantstvom zbog kojeg Oružane snage uvijek budu zakinute.”

Zaključio je oštrim pitanjem: “Ako netko danas dovodi u pitanje i sprječava suradnju s onima koji nam mogu pomoći u tehnologijama i sustavima, ja ne znam kako nazvati tu aktivnost. Želimo oslabiti obrambenu samostalnost Republike Hrvatske? S kim onda da radimo?”

O odluci predsjednika da povuče vojnike iz Iraka ministar je rekao da je legitimna, ali da je trebalo konzultirati premijera, Vladu i ministra obrane, s obzirom na to da će izvlačenje provoditi Ministarstvo obrane, a ne Ured predsjednika. “U ovom trenutku izvlačenje naših pripadnika opasnije je nego da budu tamo. Ovo je ratna zona, komunikacije su prekinute, sigurnosnih koridora nema.”

Sedam hrvatskih vojnika u Bagdadu i jedan u Libanonu nalaze se na sigurnim mjestima u skloništima, s punom logistikom, zajedno s pripadnicima NATO-a, UN-a i EU. Čeka se pogodan trenutak za evakuaciju. “Mi smo to zatražili, ali ih ne možemo evakuirati dok za to ne dođe pravi trenutak. I tada ćemo ih evakuirati jer je to zatražio predsjednik države.” Napomenuo je i kako su hrvatske snage zasad jedine u mirovnim misijama u Iraku i Libanonu koje su zatražile evakuaciju.

Ministar je upozorio i na opću eskalaciju na Bliskom istoku: “Svaki dan je sve više država uključeno, pogođeno raketama s raznih strana.” Izrazio je nadu da će se situacija stabilizirati, ali upozorio na moguće posljedice ako do toga ne dođe. “Ako se sukob proširi diljem Bliskog istoka, to je vrlo blizu Europe.

Znamo u kakvom okruženju živimo i znamo što je bilo prije 35 godina, kakvi su sukobi započeli 90-ih godina i kakav smo agresorski, nametnuti rat prošli.

“Upravo iz tog razloga, naglasio je, gradi savezništva i veze s partnerima koji mogu pomoći ne samo u tehnologiji i naoružanju, nego i u obavještajnim podacima. “Neke izjave bi trebalo tri puta razmisliti prije nego se kažu u javnosti, jer neke stvari jednostavno nisu za javnost.”

Na pitanje je li tu i Francuska, s obzirom na savezništvo koje je ponudio Macron, ministar je potvrdio: “Između ostalog i Francuska. Imamo strateška savezništva s Njemačkom, Francuskom, Poljskom i Amerikancima.” No odmah je dodao važnu opasku iz osobnog iskustva: “Kad dođe do konflikta, imamo iskustvo iz 90-ih. Ostavljeni ste, uglavnom sami. Pomoći će vam se, ali vaše probleme morat ćete sami rješavati.” Savez ipak ima svoju vrijednost: “Mi dijelimo obavještajne podatke, tehnologije, znanja, pomažemo jedni drugima u naoružanju i svemu. Ali kad dođe do ugroženosti vaših granica, vi morate to rješavati sami.”

Retorika iz Srbije i sjećanje na 90-e

Na pitanje o retorici koja dolazi iz Srbije ministar je rekao: “Vučićeva politika je već godinama takva kakva je”, dodavši da Srbija intenzivno nabavlja ozbiljne borbeno-operativne sustave. “Ne kupuje ih da stoje na skladištu.”

Posebno je uznemirujućom ocijenio izjavu srpskog ministra da Hrvatska treba biti kažnjena oduzimanjem teritorija. “To je ministar u Vladi Srbije”, naglasio je Anušić. “Sjećam se 90-ih, slična retorika Miloševića, završilo je krvavim sukobom četiri, pet godina, puno života izgubljeno. Ne želim to više nikada.”

Ministar je bio emotivan kada je govorio o tome što nikada više ne želi vidjeti: “Ne želim nijednog hrvatskog vojnika u rat, nijedno dijete prognano, nijednog roditelja da dočeka dijete u kovčegu. Zato radimo ovo, ne napadamo nikoga.” Hrvatska je, podsjetio je, članica NATO-a i Europske unije, s jasno izborenom neovisnom politikom utemeljenom na vrijednostima Domovinskog rata.

Ministar je zaključio snažnom porukom o važnosti ulaganja u obranu. “Preozbiljno je vrijeme i preozbiljan je posao koji radimo da bismo pustili da se stvari događaju same od sebe. Moramo imati inicijativu, jer obrana je temelj svega. Bez obrane nemate ništa.”

Prisjetio se kako se prije deset godina o vojsci govorilo s podsmijehom, što će nam vojska, maknite to, ne trošite na njih. “Imali smo premijere koji su vojnicima doslovno uzimali dio obroka i smanjivali koeficijente na plaću. Da smo tada bili pametni i rekli, idemo kontinuirano pratiti tehnologije i osnaživati Oružane snage, danas ne bismo bili u trci s vremenom, ni mi ni cijela Europa.”

Danas je, kaže, situacija drugačija. A oni koji su bili najglasniji protiv vojske i sigurnosti, sada šute. Jer su shvatili da je stvar ozbiljna.” Završio je apelom: “Trebamo biti pametni, politički stabilni, imati prave ljude na pravim mjestima i raditi ono što moramo, a to je ulagati u obranu”.

Objava Ministar obrane Ivan Anušić u podcastu Morhologija: O početku temeljnog vojnog osposobljavanja, posjetu Izraelu i sigurnosnim izazovima pojavila se prvi puta na MORH.

U podcastu Morhologija gostovao je brigadir Branimir Tojčić, načelnik Uprave za planiranje Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Govorio je o karijeri koja je počela u rovovima Domovinskog rata, a vodila ga kroz Washington, Pariz, Tampu i Norfolk, sve do najvažnijeg dijela koji danas oblikuje moderno ratovanje, multidomenskih operacija.

Karijera koja se gradi korak po korak

Branimir Tojčić u vojsku je ušao 1991. kao vojnik, u redovima 4. gardijske brigade u kojoj je proveo rat. Već 1992. postao je časnik, odnosno zapovjednik voda, i u toj ulozi ostao je do kraja Domovinskog rata.

U Zagreb je premješten 1996., gdje počinje ono što sam naziva “zanimljivijim dijelom karijere”. Počeo je u odjelu za vojne izaslanike i protokol, kao časnik za vezu sa Sjedinjenim Američkim Državama, a potom je postao pomoćnik vojnog izaslanika u hrvatskoj ambasadi u Washingtonu.

Po povratku u Hrvatsku 2000. godine sljedećih deset godina posvećen je radu na ulasku Hrvatske u NATO, u Upravi za obrambenu politiku Ministarstva obrane, u Službi za NATO i Partnerstvo za mir, koja je kasnije prerasla u Službu za NATO i EU. Boravak u Washingtonu, gdje je proveo više od dvije godine, opisuje kao iznimno vrijedno iskustvo.

“Sjedinjene Američke Države su nam vjerojatno i danas najbliži vojni partner. Washington je u to vrijeme bio, a i danas je u jednu ruku, centar svijeta što se tiče vojske. Tamo je Pentagon sa svim svojim istraživačkim i operativnim kapacitetima.”

Jezik kao alat, iskustvo kao kapital

Jedan od preduvjeta za međunarodnu karijeru je engleski jezik. “Dosta dobro sam govorio engleski i prije Washingtona, ali život u anglofonom okruženju, gdje si svakodnevno prisiljen koristiti jezik, svakako ga dodatno poboljšava.”

Posebno ističe pisanje i raspravu na engleskom, vještine koje se razlikuju od pukog razumijevanja, a koje su se pokazale nezamjenjivima. Konkretno, to je došlo do izražaja pri radu na dokumentima za NATO u procesu pridruživanja Hrvatske Savezu.

“Velik broj dokumenata prolazio je preko stola i tada je poznavanje vojnog rječnika, stečenog u Washingtonu, bilo neprocjenjivo.”

Nakon toga završio je ratnu školu u Parizu, gdje je neke stvari naučio iz europske perspektive, koja mu je bila bliža od američke. Potom je nekoliko godina radio u američkom zapovjedništvu Central Command u Tampi na Floridi, u Upravi za planiranje, tzv. J5, Strategy, Plans and Policy, stječući iskustvo rada borbenog stožera na vojno-strateškoj razini.

Po povratku postaje načelnik Službe za NATO i Europsku uniju u Upravi za obrambenu politiku Ministarstva obrane, a zatim načelnik Odjela za planiranje i razvoj u Obavještajnoj upravi. Karijeru u inozemstvu zaokružuje u Norfolku u Virginiji, u NATO-ovu strateškom zapovjedništvu za transformaciju, koje se bavi promišljanjem daljnjeg razvoja NATO-ova vojnog instrumenta moći.

Svaka od tih dužnosti bila je, kaže, nadogradnja za sljedeću. Na svakom tom poslu puno se nauči, a ta su iskustva nemjerljiva.

Prilike za mlade časnike

Hrvatska vojska danas ima između 80 i 90 vojnih osoba raspoređenih u inozemstvu, od vojne diplomacije u ambasadama, preko sjedišta NATO-a u Bruxellesu i vojnih predstavništava, do operativnih zapovjedništava u Napulju i Brunsumu. Uskoro će biti popunjeno i mjesto u združenom zapovjedništvu u Norfolku.

Hrvatska sudjeluje i u multinacionalnoj diviziji Centar u Mađarskoj, zajedničkom projektu Mađarske, Hrvatske i Slovačke, u kojoj je raspoređeno više od 20 hrvatskih vojnika. “Svatko tko ima afiniteta, želju i ispunjava temeljne uvjete, prije svega znanje stranog jezika, može se pronaći u tom dijelu”, poručuje Tojčić.

Ipak naglašava da dužnost u inozemstvu uvijek predstavlja samo jedan korak u razvoju karijere, a ne cilj sam po sebi. Sve te dužnosti u inozemstvu Tojčić ne doživljava kao zasebne epizode, nego kao kontinuirani lanac nadogradnje. Svaka je bila priprema za sljedeću, a sve zajedno oblikovale su perspektivu iz koje danas promišlja budućnost hrvatskih oružanih snaga i jedno od središnjih pitanja suvremenog vojnog planiranja, kako ratovati protiv protivnika jednakih ili sličnih sposobnosti, u više domena istodobno, odnosno u multidomenskim operacijama.

Što su multidomenske operacije

Tojčić objašnjava da je riječ o NATO-ovu konceptu koji je Savez službeno usvojio 2023. godine. “Radi se o orkestraciji aktivnosti vojnog instrumenta moći u svim domenama ratovanja, i to u suradnji s ostalim instrumentima moći, kako bi se proizveli učinci na protivnika u pravo vrijeme i na pravom mjestu, s ciljem utjecaja na njegove stavove i ponašanje.”

Domena ratovanja ima pet, kopnenu, pomorsku i zračnu, odnosno tradicionalne, te relativno nove, kibernetički prostor i svemir. U povijesti ratovanja uvijek se težilo što bližoj integraciji tih domena, a suvremena tehnologija sada pruža mogućnost brže i učinkovitije povezivosti nego ikad prije.

Mreža uništenja i uloga umjetne inteligencije

Kako to izgleda u praksi? Sateliti, bespilotne letjelice, avioni, izvidnici na kopnu i radari, svi ti senzori moraju biti umreženi kako bi zapovjedniku pružili cjelovitu sliku bojišta i omogućili mu odabir najboljeg cilja, a izvršitelju, vojniku koji upravlja oružjem, djelovanje iz vlastite perspektive. Nekada se govorilo o kill chainu, lancu koji počinje uočavanjem cilja, nastavlja se izdavanjem zapovijedi i djelovanjem, a završava procjenom štete.

Danas se govori o kill webu, cijeloj mreži uništenja u kojoj odnosi prolaze kroz različite zapovjednike i domene, a svakom zapovjedniku na raspolaganju su odgovori iz više domena istodobno.

Pritom bojište postaje sve transparentnije. “Nema više ‘sakrijem se iza brda’, sve je vidljivo”, kaže Tojčić. No transparentnost donosi i problem, zapovjedniku pristižu goleme količine informacija koje ljudski mozak ne može adekvatno obraditi. Tu postupno ulazi AI, za filtriranje podataka i isporuku samo onih informacija koje zapovjedniku trebaju za donošenje odluke u danom trenutku.

Tojčić pritom pravi jasnu razliku između doktrine i koncepta. Doktrina opisuje kako vojska ratuje danas, s onim što već ima, organizacijom, materijalnim sredstvima i obukom. Koncept predstavlja viziju budućnosti i postavlja cilj kako oružane snage trebaju ratovati u nadolazećim desetljećima, što podrazumijeva promjene u opremi, obuci i organizaciji.

“Još smo daleko od pune realizacije ovog koncepta. Ali upravo zato o njemu govorimo već danas, jer već sada radimo na prilagodbi oružanih snaga kako bi u budućnosti mogle provoditi multidomenske operacije.”

Ljudi su ključ

U svemu tome, naglašava Tojčić, ključna stavka su ljudi. Da bi se prepoznala i brzo iskoristila prilika koju pružaju svi ti senzori i tehnologije, više nema vremena za prolazak kroz dug zapovjedni lanac u kojem svaki nadređeni daje odobrenje.

Odgovor je tzv. mission command, u hrvatskoj vojnoj terminologiji zapovijedanje usmjereno na zadaću. Nadređeni zapovjednik daje cilj, a podređenom ostavlja slobodu da vlastitom maštovitošću, intuicijom i znanjem pronađe najbolje rješenje. “Zato su izobrazba, obuka i uvježbavanje ljudi od iznimne važnosti”, ističe Tojčić.

Zašto baš danas

Tri su glavna razloga, objašnjava Tojčić, zašto se danas govori o multidomenskom ratovanju.

Prvi je promjena globalne sigurnosne situacije. Koncepti poput multidomenskih operacija nastaju kao odgovor na tzv. peer competitors, protivnike usporedivih vojnih sposobnosti. Nakon završetka Hladnog rata dugo se nije razmišljalo o takvim scenarijima, fokus je bio na protupobunjeničkim operacijama, misijama potpore miru i osposobljavanju partnerskih snaga u Afganistanu i sličnim kontekstima. Sada se situacija promijenila i javlja se potreba za vraćanjem temeljnoj zadaći, obrani vlastitog i savezničkog teritorija.

Drugi razlog leži u činjenici da su potencijalni protivnici pomno proučili NATO-ov način ratovanja. NATO-ov koncept uglavnom počiva na američkom modelu tzv. kopneno-zračne bitke, koji je testiran i potvrđen u Prvom zaljevskom ratu 1991. godine, u operaciji Pustinjska oluja, kada su savezničke, pretežno američke snage u kratkom vremenu i s minimalnim gubicima porazile iračku vojsku, tada respektabilnu vojnu silu.

Protivnici su iz toga izvukli pouku, najpametnije je ne dopustiti NATO snagama da uopće dođu u kontakt. Krenuli su u razvoj tzv. anti-access/area denial sposobnosti, stvaranja “mjehura” koji sprječavaju ulazak NATO snaga, kroz slojevitu protuzračnu obranu i precizne dalekometne projektile.

Treći razlog je tehnologija. Suvremene informacijsko-komunikacijske mreže, s propusnošću kakvu ranije nismo imali, danas omogućuju brzo i učinkovito povezivanje senzora iz svih domena u jedinstveni sustav.

Gdje je Hrvatska

“Hrvatska je u mreži”, kaže Tojčić, i odmah naglašava da bez sposobnih i samopouzdanih vođa koji znaju prepoznati i iskoristiti priliku nema ništa od ovog koncepta.

Hrvatska vojska stoga ulaže istodobno u ljude i u opremu, u tzv. digitalnu kičmu sustava, informacijsko-komunikacijsku infrastrukturu, ali i u konkretna sredstva aktualna u suvremenom ratovanju, bespilotne letjelice, sustave za borbu protiv bespilotnih letjelica, dalekometno precizno topništvo, sredstva elektroničkog ratovanja te kibernetički prostor.

Kao polazište za modernizaciju služi i pažljivo praćenje iskustava iz rata u Ukrajini i evolucije modernog ratovanja. Na kraju, Tojčić podsjeća da se ratovanje odvija u tri dimenzije, fizičkoj, informacijskoj i kognitivnoj. Kognitivna dimenzija odnosi se na utjecaj na stavove i ponašanje ljudi.

“Ova emisija, Morhologija, jedan je od kamenčića u mozaiku djelovanja u toj kognitivnoj dimenziji i nadam se da će u tom kontekstu polučiti korist”, zaključuje.

Objava Brigadir Branimir Tojčić u podcastu Morhologija: kako se vojske prilagođavaju novim tehnologijama i modernom ratovanju pojavila se prvi puta na MORH.

U novoj epizodi podcasta Morhologija gostovala je natporučnica Ivana Cvitković, časnica za informiranje i promidžbu u MORH-u, koja je govorila o svojem putu od studentice ekonomije i prijave na dragovoljno vojno osposobljavanje do izobrazbe za časnicu Oružanih snaga Republike Hrvatske, o tome što ju je motiviralo da odabere vojni poziv, ali i o svakodnevici vojnog života danas.

Jedan razgovor koji je promijenio sve

Završavala je Ekonomski fakultet u Splitu i, kako kaže, razmišljala kamo će je taj put odvesti. Biti službenica u banci tada joj se činilo “dosadnjikavim”. Takva budućnost nije je ispunjavala.

Potom je, prisjeća se, sasvim slučajno upoznala djelatnu vojnu osobu, vojnog pilota, koji joj je ispričao svoj profesionalni put i rekao da ni za nju nije kasno prijaviti se u vojnu službu. Razgovor ju je impresionirao.

“To mi je zvučalo wow. Stvarno je ostavilo dojam na mene, ta dostojanstvenost i autoritet, to mi je bilo vrlo privlačno i nešto drukčije. Jednostavno mi je palo na pamet – pa mogla bih ja to probati, zašto ne. Prvi korak bio je da se prijavim na dragovoljno vojno osposobljavanje. Iskreno, uopće nisam vjerovala u sebe niti sam znala kako to izgleda i što me čeka, ali znala sam da želim postati časnica Oružanih snaga Republike Hrvatske i odlučila sam probati, pa što bude.”

Ta odluka promijenila joj je život. Želja da pokuša bila je jača od straha da možda neće uspjeti.

Jedan od najupečatljivijih trenutaka s početka puta dogodio se tijekom liječničkog pregleda, koji se i danas obavlja kao prvi korak nakon prijave na služenje dragovoljnog vojnog roka u slučaju žena, odnosno temeljnog vojnog osposobljavanja u sklopu obveznog vojnog roka za muškarce. Tamo je ugledala, kako kaže, prekrasnu ženu u službenoj odori.

“Kad sam nju vidjela, meni je to bilo kao u filmu”, prisjeća se Ivana Cvitković, dodajući da je tada pomislila kako želi jednoga dana biti poput nje. Taj prizor, kaže, ostao joj je duboko urezan i postao dodatna motivacija.

Maskirne boje su jedina šminka

Nakon temeljne obuke slijedila je specijalistička vojna obuka u trajanju od tri mjeseca, koja se održavala u pješačkoj pukovniji u Đakovu, danas Središtu za obuku pješaštva i oklopništva Gašinci. Prvo postavljenje dobila je u 1. motoriziranoj bojni Vukovi u Gospiću.

Zbog završenog fakulteta, nakon što su se stekli uvjeti i raspisan natječaj, upućena je na temeljnu časničku izobrazbu. Po završetku, prva časnička dužnost bila joj je u kadetskoj bojni. Rad s mladima opisuje kao posebno iskustvo. I sama je tada bila mlada, ali je iza sebe imala dovoljno obuke i terenskog rada da može prenijeti znanje i iskustvo.

Autoritet, kaže, nikada nije bio problem. “Mislim da se autoritet gradi svojom osobnošću i primjerom prije svega. Stvarno nisam imala s tim problema.” I danas joj se, dodaje, bivši kadeti javljaju, što smatra potvrdom da je posao radila kako treba.

Na pitanje je li ikada pomišljala odustati i što joj je bilo najteže, odgovara: “Ona prva tri ili četiri dana mi je bilo – što je meni ovo trebalo, gdje sam došla?”

Promjena je bila radikalna. “Jedina šminka su maskirne boje”, opisala je razliku između civilnog i vojnog okruženja.

Upravo ti trenuci preispitivanja postali su prekretnica. Odlučila je sebi dokazati da može izdržati i da može biti, kako kaže, “i u štikli i u čizmi”. Kad je to posložila u glavi, svaki sljedeći dan postajao je lakši. Na kraju dvomjesečne obuke osjećaji su bili potpuno drukčiji. “Bilo nam je žao što je to gotovo. Bilo je i suza.” Uz obuku su se stvorila prijateljstva i snažan osjećaj pripadnosti.

Razbijanje predrasuda

Danas radi u sustavu informiranja i promidžbe. Posao podrazumijeva svakodnevnu komunikaciju s javnošću, sa srednjoškolcima, studentima, roditeljima, ali i građanima svih generacija. Kada govori o današnjoj dužnosti, naglašava da joj je upravo operativno iskustvo dalo širinu.
“To je vrlo zanimljiv, dinamičan i izazovan posao. Moje iskustvo rada u manevarskoj postrojbi, a potom i rada s kadetima, gdje sam bila zapovjednik voda, kasnije zapovjednik satnije, danas mi uvelike pomaže.”

Sudjeluje na vojnim i civilnim događanjima diljem Hrvatske, obljetnicama, međunarodnim izložbama vojne opreme, sajmovima stipendija, poslova i obrazovanja te smotrama učilišta.
“Apsolutno smo po cijeloj Hrvatskoj”, kaže, ističući da svaki događaj ima svoju dinamiku jer nikada ne znaju tko će im prići i s kakvim pitanjem.

Predrasude o vojsci i dalje postoje. Najčešće se vojska svodi na oružje i rat. “Vojska nije samo oružje i rat. Vojska ima logistiku, IT i inženjerstvo.” Ističe i humanitarnu dimenziju, pomoć u poplavama, potresima i mirovnim misijama.

U neposrednom kontaktu s građanima, kaže, predrasude brzo nestaju. “Kad nas vide u odori i kad pričamo svoja iskustva, vide da smo normalni ljudi.” Posebno naglašava i privatni život. “Imamo svoje radno vrijeme, prijatelje, obitelj. Ovo je posao, samo što je odgovoran.”

Poziv, a ne samo zanimanje

Na pitanje kako motivirati mlade u vremenu kada im se nude različite karijerne mogućnosti i visoke plaće u privatnom sektoru, odgovara jasno: “To je poziv, nije samo zanimanje.” Ističe da vojni put nije za svakoga, ali je za one koji žele red, odgovornost i posao koji ima širi smisao. “Tada ovaj put može biti lijepa prilika u životu”, naglašava natporučnica Ivana Cvitković.
Ročnicima poručuje: “Neka se ne boje testirati svoje granice. Temeljno vojno osposobljavanje traje kratko, ali vrijednosti koje se ondje usvoje traju do kraja života.”

Što se tiče prijava za osposobljavanje, “ponekad se čini kako ima čak i više upita od žena nego od muškaraca. Žene češće pitaju mogu li se prijaviti, kako to izgleda i kako je ženama u vojsci”, govori natporučnica Ivana Cvitković i nastavlja: “Muškarci, s druge strane, pitaju hoće li s 27 godina doći na red za temeljno vojno osposobljavanje, što ako studiraju i hoće li morati ići. Dakle, više slušamo takva pitanja od muškaraca, dok žene pitaju kako doći i kako sve to izgleda. Dolaze neka druga vremena.”

U podcastu su spomenuti i aktualni natječaji za kadete na studijima Vojno vođenje i upravljanje, Vojno inženjerstvo, Vojno pomorstvo te Aeronautika, smjer vojni pilot i vojna kontrola zračnog prometa. Među osnovnim uvjetima su hrvatsko državljanstvo, završena četverogodišnja srednja škola, rođenje 2004. godine ili kasnije, a traju do sredine travnja.

Objava Natporučnica Ivana Cvitković u podcastu Morhologija: “Vrijednosti koje se usvoje u vojsci traju do kraja života” pojavila se prvi puta na MORH.

Govorio je o svojem profesionalnom putu od inženjera zračnog prometa do zapovjednih dužnosti, iskustvu u specijalnim snagama i međunarodnim misijama te o obuci, Krav Magi i važnosti mentalne i fizičke spremnosti u vojnom pozivu.

Sve je počelo s filmom. Kao dječak gledao je Top Gun i odlučio postati pilot. Na liječnički pregled došao je, kako kaže, “nadobudno” i odmah naletio na prvu prepreku, dioptriju. U ono vrijeme nije bilo laserske korekcije vida, pa je morao pronaći “zemaljski smjer” te je upisao inženjerstvo zračnog prometa. Dioptriju je poslije ipak uklonio, ali tada je već bio prestar za vojne pilotske smjerove.

Vojska mu u početku nije bila u planu. Na fakultetu je, kako navodi, došlo do zasićenja. “Učenje više nije išlo, pa sam rekao: idem odraditi vojni rok, napraviti pauzu i možda mi se poslije pojavi ponovno potreba.” Upravo u toj pauzi dogodio se preokret.” Tu je došlo do ugriza”, kaže, trenutak kad čovjek osjeti da je pronašao svoje mjesto i koji je preokrenuo sve. Brzo je riješio preostale ispite, prijavio se u vojnu službu, bio raspoređen u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i započeo karijeru koja traje gotovo dva desetljeća.

Na pitanje da izdvoji najvažniji trenutak karijere, zastaje. “Teško mi je to reći, ima ih puno. Čovjek jednostavno radi svaki posao maksimalno koliko može. Bio sam takav u svakom poslu, nisam išao linijom manjeg otpora, uvijek sam radio maksimalno i imao sam sreću da je to prepoznato u zapovjednom lancu i tako sam napredovao.”

Vrh svijeta

Ipak, kao jedan od posebnih trenutaka u karijeri, pravi checkpoint, kako ga naziva, bio je ulazak u specijalne snage i završetak komando obuke, najteže u sustavu. “Uspio sam iz drugog puta, prvi put sam se teško ozlijedio. Drugi put sam došao s odlukom da idem na sve ili ništa. Ili ću uspjeti ili neću, ali dat ću sve od sebe. Srećom, uspio sam, iako sam tijekom obuke imao i drugih izazova. Velik dio svega je u glavi. Kada imate čvrst um, tijelo mora pratiti.”

Postati komandos, kaže, znači ući u poseban krug bratstva. “Ljudi su u toj postrojbi jednostavno više kao braća, kao družina.” Posebno ističe trenutke kada u Hrvatsku dolaze elitne postrojbe SAD-a i drugih europskih saveznika. “Kad vas čovjek koji je prošao najveće operacije u svijetu, u ratu protiv terorizma, gleda kao brata i govori vam kao brat, eto, to je jedan veliki checkpoint.”
Završetak tog puta, kaže, dolazi kada postanete zapovjednik iste postrojbe u kojoj ste prije bili dio tog bratstva. “To je stvarno vrh svijeta.”

Karijera izvan Hrvatske, osobito u Afganistanu, dio je priče koji Bogdan posebno cijeni. Svaka misija u svijetu na neki način je poligon na kojem se testiraju sposobnosti. “Tamo se možete usporediti, osobno kao časnik i kao postrojba. Na tim poligonima vidite što vam nedostaje, svi rastemo kroz takve misije. Postrojbe bez misija ostaju na teoriji, a praksa je ipak nešto drugo. Misije vam daju dubinu i širinu iskustva, pokazuju što vam još treba, bilo da je riječ o opremi ili procedurama. Kroz to smo izvukli jako velik napredak. Na taj način držimo korak s vremenom i partnerima, a neke stvari radimo i bolje pa i oni od nas mogu nešto naučiti.”

Krav Maga: lekcije iz stvarnog života

Osim što je časnik i instruktor, Bogdan se već trinaest godina bavi Krav Magom. Prije toga trenirao je džudo, ali tek je u ovoj vještini prepoznao nešto “najbliže vojnom načinu razmišljanja” i primjenjivo u obuci vojnika.

Krav Maga nastala je iz nužde, tridesetih godina 20. stoljeća, kada je Imi Lichtenfeld, prvak u hrvanju, boksu i gimnastici, svoje sportsko znanje prilagodio uličnoj borbi za preživljavanje u doba sve žešćeg nasilja nad židovskim zajednicama. “Često je taj omjer bio 50 naprema 1”, objašnjava Bogdan, naglašavajući da je riječ o sustavu razvijenom u stvarnom životu.

Filozofija je jasna: sukob najprije treba pokušati izbjeći. Ako to ne uspije, slijedi preventivni napad na ključne točke tijela, u dvije do tri sekunde, s ciljem da se prijetnja zaustavi i da se osoba udalji. “To nije sport. Tu nema sparinga ni odmora. To je puko preživljavanje.”

Za vojni sustav to ima konkretnu vrijednost. “Mi nemamo deset godina da nekoga učimo borilački sport. Moramo ga osnažiti da bude spreman odgovoriti na 95 posto izazova oko njega i da preživi.”

Ljudi po prirodi nisu nasilni, ali vojnika treba osposobiti da u krajnjoj situaciji može svjesno reagirati. To opisuje metaforom kutijice agresije: “Otvorimo je kad treba, odradimo, vratimo i spremimo u džep.”

Temeljno vojno osposobljavanje, kaže, nije usmjereno samo na fizičku spremu, nego na izgradnju karaktera. “Nama nije cilj samo izdrilati vojnika dok je u uniformi. Cilj je izgraditi karakter.”

Mentalna snaga i zajedništvo

Uz rad u sustavu, Bogdan podučava Krav Magu i civilno. U jednom lokalnom klubu trenira djecu u slobodno vrijeme. “Ti mali klinci, to je nešto posebno”, kaže, ističući da rad s civilima traži drukčiji pristup jer dolaze različite dobi, sposobnosti i motivacije. Upravo takva raznolikost očekuje i buduće ročnike, a na taj raspon upozorio je i instruktore samoobrane koji će raditi s ročnicima.

“Očekujem da će svi doći s određenom skepsom. Vidjeli su nešto na filmu ili na YouTubeu i imaju neku sliku u glavi.” Zadatak instruktora je postupno graditi povjerenje i voditi ih kroz proces.

Ljudi koji će s njima raditi osposobljeni su profesionalci i vrhunski poznaju svoj posao. Oni će ih temeljito pripremiti, ne samo za vojni poziv, odluče li se za njega nakon obuke, nego i za život općenito. Čovjek koji izađe iz tog sustava bit će promijenjen. Bit će karakterno čvršći, fizički spremniji i imat će drukčiji mentalni sklop.

“Ako se gleda deset godina unaprijed, nakon što vojni rok prođu deseci ili stotine tisuća ljudi, promijenit će se i društvo. Smanjit će se podjele i nerazmjeri u načinu razmišljanja jer će svi koji su prošli obuku dijeliti isto iskustvo i isto bratsko okruženje”, smatra Bogdan i dodaje: “U vojsci su svi jednaki. Kada obuku odoru i postroje se, razlike nestaju.”
Najljepši trenutak za instruktora je kad vidi “gotov proizvod”. “Kad vidite te ljude na kraju obuke, u pogledu, stavu, držanju. Jednostavno se osjeti ta unutarnja snaga.”

Na kraju razgovora, Bogdan citira irskog filozofa Edmunda Burkea: “Sve što je potrebno za trijumf zla jest da dobri ljudi ne učine ništa.” Vojnici su, prema toj logici, dok svi bježe od katastrofe, “ljudi koji trče u suprotnom smjeru”. A kad se ta kritična masa dobro obučenih, karakterno ojačanih ljudi vrati u društvo, smatra Bogdan, cijelo društvo postaje bolje.

“Vojska je profesija, da. Ali ja je i dalje gledam kao poziv. Mi od tih ljudi stvaramo kvalitetne ljude. I to je ono što radimo.”

Objava Bojnik Miro Bogdan u podcastu Morhologija: od inženjera zračnog prometa do zapovjednika specijalne postrojbe i instruktora Krav Mage pojavila se prvi puta na MORH.

Govorio je o svom profesionalnom putu, ratnom iskustvu, razvoju vojnog saniteta i aktualnim liječničkim pregledima za temeljno vojno osposobljavanje.

Od medicine do ratnih linija

General-bojnik Boris Zdilar završio je osnovnu i srednju školu u Imotskom, a zatim i Medicinski fakultet u Zagrebu. Za medicinu se odlučio sasvim prirodno, kako kaže, prema tradiciji. “Otac je bio liječnik i tako je to ispalo, ali volio sam to. Volio sam kirurgiju i zato sam kirurg, specijalist opće kirurgije i specijalist plastične i rekonstruktivne kirurgije.”

Nakon fakulteta stažirao je i radio u Imotskom, na hitnoj pomoći. No 1991. godina donijela je potpuni preokret. Priključio se operativnoj zoni Split, a zatim i 4. gardijskoj brigadi. “Nikad nisam razmišljao da budem vojnik, ali tako se odigralo. Funkcije su dolazile jedna za drugom, činovi… I tako sam ostao 35 godina u vojnim čizmama”, rekao je i dodao: “Ponosno.”

Govoreći o ratnim danima, nije krio da u početku nisu imali znanja o doktrini vojnog saniteta. “Nismo znali puno o vojnom pozivu, učili smo u hodu”, prisjetio se. U 4. gardijskoj brigadi postojalo je pravilo da se po ranjenika ide na prvu crtu. “Išao je cijeli tim, liječnik, tehničari i vozač. To su bili dani s puno gubitaka i teških situacija. Nije bilo nimalo lako.”

Kasnije je stigao u operativnu zonu Split, gdje je stekao dodatna znanja. Posebno ističe iskustvo rada s generalom Antom Gotovinom. “Uz njega sam završio i vojnu i životnu školu. Bio sam s njim svaki dan po 10 do 12 sati. Imao sam dvadeset i nešto godina. Puno sam naučio.”

Unatoč teškim uvjetima, kazao je, imali su dovoljno medicinske opreme. “Bilo je donacija, a sanitetski stožer u Zadru bio je jako dobro organiziran. Civilni liječnici su nas dobro opskrbljivali, čak i vozilima.” Sudjelovao je u brojnim operacijama – od juga Hrvatske i operacije Tigar, preko Maslenice, do operacija Skok 1 i Skok 2, Kozjaka i Oluje.

Moderna vojska: terenska bolnica i NATO-ovi standardi

Nakon Domovinskog rata odlučio je ostati u Hrvatskoj vojsci. Došao je u Zagreb, u Glavni inspektorat, zajedno s generalom Gotovinom koji je tada bio glavni inspektor. Potom je započeo specijalizaciju iz kirurgije u bolnici Sveti Duh, gdje radi i danas.

S obzirom na to da Hrvatska nema vojne bolnice, vojni liječnici danas rade u civilnim bolnicama radi održavanja struke i vještina, a zahvaljujući ugovorima između Ministarstva obrane i Ministarstva zdravstva.

Posebno je ponosan na nedavnu nabavu razmjestive terenske bolnice. “Lani smo kupili terensku bolnicu – polovicu su donirali Amerikanci, a mi smo polovicu kupili”, objasnio je. Radi se o razmjestivoj bolnici sa sedam modula koja može biti kontejnerska, šatorska ili kombinirana. “Ima radiološki modul, kirurški modul, dvije operacijske sale, intenzivnu njegu – sve je tu”, nabrojao je.

Istaknuo je da se bolnica može podići za osam do dvanaest sati i potom odmah odraditi operaciju. Riječ je o nacionalnoj sposobnosti predviđenoj NATO-ovim standardima. “Bila je prije basic varijanta prema NATO-ovim ciljevima sposobnosti, a sada je to složenija varijanta, s CT-om i radiologijom”, pojasnio je. “To je nacionalna sposobnost koju mora imati svaka nacija. Davno smo to potpisali, a sada smo to i realizirali.”

Nabava terenske bolnice predstavlja velik napredak za Hrvatsku vojsku. “Ako se ide u partnerstvo za mir, u mirovne operacije ili bilo gdje kao borbena grupa, nacionalni sanitet prati vojnike. Ljudi su tako sigurniji”, rekao je.

Kada se radi o kadrovima kaže da sanitet dostiže potrebne standarde. “Imamo specijaliste i specijalizante koji rade i u vojsci i u bolnicama”, objasnio je. Dodao je da sustav kontinuirano dovodi mlade liječnike. “Otkad smo na ovom mjestu, u sustav je došlo više od 140 liječnika. Idemo na Dane karijera na fakultetima i uvijek nađemo liječnike koji su zainteresirani” te dodao da se ratna generacija približava zakonskoj granici za odlazak u mirovinu.

General-bojnik Zdilar, kojeg zovu i samo doktor Zdilar, inače, predaje ratnu kirurgiju studentima medicine te na Sveučilištu obrane i sigurnosti i vojnim studijima u Zagrebu i Splitu. Govoreći o tempu rada, kratko je poručio: “Stres je i u vojsci i u kirurgiji. Kad se navikneš živjeti u tom adrenalinu, onda to postane normalno.”

Od HEMS-a do temeljnog vojnog osposobljavanja

Doktor Zdilar istaknuo je da hrvatski vojni sanitet danas stoji dobro te da su Oružane snage devet godina sudjelovale u sustavu HEMS-a (Helikopterske hitne medicinske službe). Pri tom je vojni sanitet bio nositelj tog sustava – s vojnim helikopterima, vojnim posadama i vojno-medicinskim timovima koji su dežurali u turnusima od sedam dana, uključujući i dežurstva na Krku. Prisjetio se i konkretnih intervencija koje su se prenosile u medijima, među njima i poroda u helikopteru. „Kolegica je porodila u helikopteru i to nije bio jednostavan porod“, rekao je. Naglasio je da vojni helikopteri mogu letjeti u gotovo svim vremenskim uvjetima te da su iznimno sigurni. „Mora biti opako nevrijeme da helikopter ne može poletjeti“, istaknuo je.

Govoreći o suradnji s civilnim zdravstvenim sustavom, rekao je da je ona vrlo dobra. Vojni liječnici aktivno sudjeluju u radu Hrvatskog liječničkog zbora i Hrvatske liječničke komore, pri čemu Ministarstvo obrane u Komori ima status izborne jedinice te tako i osobno sudjeluje u njezinu radu kao član Skupštine, član vijeća i predsjednik izborne jedinice. Istaknuo je da Komora pruža važnu potporu u edukaciji te da su kontakti s civilnim zdravstvom ključni za funkcioniranje vojnog saniteta.

Kada se radi o aktualnim liječničkim pregledima za temeljno vojno osposobljavanje, rekao je da teku dobro. Naveo je da sustav ima veliko iskustvo u provođenju pregleda te da raspolaže s deset specijalista medicine rada. Objasnio je da postoje dvije središnje ustanove, u Zagrebu i Splitu, nekadašnji instituti zrakoplovne i pomorske medicine, koji funkcioniraju poput manjih domova zdravlja sa svim potrebnim specijalistima. “Odaziv je dobar i to ćemo odraditi bez problema”, poručio je. Naveo je da u Zagrebu i Splitu dnevno mogu pregledati do 80 kandidata.

O samom osposobljavanju rekao je: “Ja sam oduševljen. I sam sam nakon srednje škole bio godinu dana u vojsci. Mislim da to mladim ljudima donosi red.”

Objava General-bojnik Boris Zdilar u podcastu Morhologija: 35 godina u čizmama, kirurg i vojnik pojavila se prvi puta na MORH.

Gost nove epizode podcasta Morhologija bio je Ivica Grebenar, dosadašnji ravnatelj Uprave za naoružanje, koji je govorio o opremanju Oružanih snaga Republike Hrvatske, obrambenom planiranju, razvoju sposobnosti i ulozi domaće industrije u modernizacijskim projektima.

Na početku razgovora Ivica Grebenar rekao je da se Hrvatska nalazi u završnoj fazi nekoliko vrlo važnih procesa nabave, i to francuskih haubica CAESAR, kamiona Tatra T815-7, njemačkih tenkova Leopard 2A8 te protudronskih sustava Counter-UAS. Objasnio je kako se naoružavanje provodi kroz dugoročni program razvoja.

“Obrambeno planiranje je kontinuirani proces u kojem stalno utvrđujemo prioritete i procjenjujemo što je potrebno nabaviti”, rekao je Grebenar. Dodao je kako se i u Hrvatskoj vodi takav dugoročni plan, a njegova se realizacija temelji na analizi rizika, pri čemu se promatra u kakvoj se sigurnosnoj situaciji država nalazi danas i koji su potencijalni rizici pred njom.

Sigurnosne okolnosti i ulaganja u obranu

Europska unija, pa tako i Hrvatska, prema njegovim se riječima, našla u situaciji da se niz godina nije dovoljno ulagalo u obranu. Razlog je bila pretpostavka da je ozbiljniji ratni sukob u Europi gotovo nemoguć, te se sukladno tome ulagalo u obrambene sustave. “Obrana je nešto što mora biti prioritet”, istaknuo je, dodajući da se došlo do zaključka kako je potrebno nešto žurno poduzeti.

Hrvatska danas u obranu ulaže oko dva posto BDP-a, uz tendenciju povećanja na tri posto i nešto više, ako se promatraju i šire potrebe, ne samo izravne obrambene, nego i infrastruktura dvostruke namjene. “Obrana nije samo vojska, obrana je cjelokupna spremnost društva”, rekao je, dodajući da Hrvatska te smjerove prati u skladu sa svojim mogućnostima i procijenjenim rizicima.

Razvoj sposobnosti i njihovi aspekti

Govoreći o razvoju sposobnosti, Grebenar je istaknuo da sposobnost ima više aspekata. Najvažniji je ljudski faktor, koji uključuje motiviranost, opremljenost, spremnost, uigranost i volju ljudi da brane svoju zemlju. Uz to dolaze doktrina, organizacija, financije, infrastruktura i materijalni aspekt.

Materijalni aspekt odnosi se na naoružanje i opremu. Za kopnenu vojsku nabavljaju se glavne platforme. “Nabavljamo osnovni borbeni tenk Leopard 2A8 kao nositelja oklopno-mehaniziranih sposobnosti i samohodne haubice CAESAR na kotačima, koje će podići obrambene sposobnosti”, rekao je.

Dodao je da vojnici ranije nisu bili u izravnom dodiru s tim sredstvima te da proces odabira kod velikih sustava ne uključuje dugotrajno isprobavanje. Kod manjih sredstava, poput čizama, kaciga i besposadnih letjelica, koje su jeftinije i često domaće proizvodnje, takav je pristup moguć. Kod većih sustava provodi se višedimenzionalna analiza u kojoj se uspoređuju brojni segmenti. “Ne govorimo samo o cijeni, nego o svemu što uključuje dugoročno pokrivanje potreba vojske”, rekao je.

Kod složenih nabava ide se na potpuni paket. Ne nabavlja se samo sredstvo, nego i obuka, pričuvni dijelovi, radionice do definirane razine održavanja te potpora proizvođača. Cilj je što brže dosegnuti početnu operativnu sposobnost i osigurati da sredstvo, uz visoku razinu ispravnosti, dugo ostane u uporabi. “Nije nam prihvatljivo kupiti sredstvo koje ima 12 posto ispravnosti”, naglasio je.

Veliki sustavi nabavljaju se kroz zajedničku nabavu s partnerima. Tenkovi Leopard 2A8, samohodne haubice CAESAR i kamioni Tatra T815-7 ulaze u modele zajedničke nabave (joint procurement) u kojima je jedna država nositelj, a ostale se priključuju. „Prednost je u cijeni, bržoj isporuci i lakšoj obuci jer nije isto nabavljati 44 tenka ili 580 ili 1200“, rekao je Grebenar.

Rafalei i stalno praćenje razvoja sposobnosti

Govoreći o višenamjenskim borbenim avionima Rafaleima, Grebenar je rekao da je Hrvatska u trenutku nabave kupila najsuvremeniju varijantu tog tipa zrakoplova, kakvom u to vrijeme raspolaže i zemlja proizvođač, Francuska. Naglasio je da se u javnosti često problematizira pitanje varijanti i opreme, što smatra legitimnim u demokratskom društvu, osobito kada je riječ o trošenju javnog novca.

Upozorio je da se dinamika tehnoloških promjena danas odvija znatno brže nego ranije te da nijedno složeno borbeno sredstvo ne može dugoročno ostati operativno relevantno bez stalnog praćenja razvoja. “Bilo koje sredstvo koje kupite zahtijeva praćenje razvoja kako ne bi došlo do zastarijevanja njegovih pojedinih dijelova”, rekao je, dodajući da je cilj izvući maksimum iz uloženih sredstava.

Pritom je istaknuo da spremnost sustava ne znači samo tehničku ispravnost, nego i očuvanje njegovih stvarnih mogućnosti, što uključuje obuku, procedure i način uporabe. Razina sposobnosti koja je nabavljena u trenutku potpisivanja ugovora, objasnio je, od početka je bila predviđena kao osnova na kojoj se sustav dalje razvija, sukladno pojavama novih tehnoloških rješenja, osobito u području komunikacija i naoružanja.

“To nije izvanredna modernizacija, to je nešto što je bilo poznato od početka”, naglasio je Grebenar. Dodao je da čekanje idealnog ili savršenog trenutka za nabavu u ovakvom sigurnosnom okruženju nije realna opcija. “Kad biste čekali savršeni trenutak, nikada se ništa ne bi kupilo, a ugroze postoje sada”, rekao je.

Posebno je istaknuo da je prijelaz s aviona MiG-21 na Rafale predstavljao velik tehnološki skok za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, ne samo u pogledu same tehnike, nego i u pogledu ljudi. Riječ je o prijelazu na potpuno drugačiji sustav, koji je zahtijevao snažan iskorak u obuci, promjenu načina razmišljanja i prilagodbu procedura.

U tom je procesu Hrvatska imala snažnu potporu Francuske putem modela suradnje vlade s vladom, koji nije uključivao samo nabavu zrakoplova, nego i prijenos znanja, obuku te uvođenje sustava u operativnu uporabu. Takav paket, naglasio je Grebenar, bio je ključan kako bi se nova sposobnost mogla u razumnom roku uvesti i održavati na visokoj razini spremnosti.

Besposadne letjelice i FPV sustavi

Grebenar je besposadne letjelice naveo kao primjer manjih sustava kod kojih je moguće isprobavanje i brža nabava. Posebno je govorio o FPV sustavima, besposadnim letjelicama kod kojih je pilot povezan s letjelicom putem podatkovne veze i vidi sliku u stvarnom vremenu, kao da se nalazi u kabini.

“Ti su sustavi uveli značajnu promjenu, odnosno svojevrsnu revoluciju u ratovanju”, rekao je, podsjetivši da se to vidjelo već u sukobu Armenije i Azerbajdžana, a danas još jasnije. Riječ je o tehnologiji koja se temelji na dostupnim i relativno jeftinim komponentama te, uz dobru doktrinu i obuku, može donijeti prevlast u određenom trenutku.
Hrvatska ima domaćeg proizvođača koji raspolaže tom tehnologijom i ima ugovor s Ministarstvom obrane, a ti su sustavi u operativnoj uporabi. Cilj je ponuditi ih i partnerima, s namjerom da Hrvatska bude među vodećim državama u razvoju tih sposobnosti.

Ratna mornarica i Brodosplit

Razvoj projekata u ratnoj mornarici Grebenar je opisao kao dugogodišnje i složene procese. Naveo je da se kreće od koncepta i ideje, zatim razvoja projektne dokumentacije, potom izrade prototipa i njegova ispitivanja, nakon čega se ostali brodovi iz serije proizvode prema izmijenjenoj dokumentaciji u skladu sa svime što je prototip pokazao.

Istaknuo je da takvi razvojni ciklusi u pravilu traju više godina te da se, prema njegovu iskustvu, gotovo nikada ne događa da početno ugovoreni troškovi budu dostatni.
Govoreći o projektu s Brodosplitom, naveo je da je ugovor bio sklopljen za razvoj prototipa i brodova iz serije za određeni iznos, koji se s vremenom pokazao nedostatnim.

Kako su godine prolazile, a troškovi rasli, došlo se u situaciju da se moralo pregovarati s partnerom s druge strane. Prema njegovim riječima, zahtjevi koji su tada postavljeni bili su znatno veći od onoga što se stručnim ekspertizama moglo dokazati.

Naglasio je da sam iznos, kao brojka, nije bio presudan te da se nije željelo razgovarati o brojkama, nego o argumentima. Jasno je rečeno da se može prihvatiti ono za što postoje konkretni argumenti, dok se zahtjevi za koje takvi argumenti nisu postojali nisu mogli prihvatiti. Budući da dogovor nije postignut, strane su se razišle, brodovi nisu proizvedeni, a projekt nije realiziran.

Grebenar je naveo da se taj slučaj sada rješava sudskim putem, dodajući da je to jedan od mogućih epiloga ovako složenih projekata i da se na takve ishode mora računati.

Novi brodovi i domaća industrija

Dugoročni plan razvoja predvidio je opremanje Hrvatske ratne mornarice s dva višenamjenska broda razine korvete, koji imaju sposobnosti djelovanja i obrane pod morem, na površini i u zraku.

Za taj je projekt upućen zahtjev za informativnu ponudu većem broju zemalja, uz jasno definirane taktičko-tehničke zahtjeve i kriterije bodovanja, među kojima su cijena, dinamika isporuke, zadovoljavanje tehničkih zahtjeva i uključenost domaće obrambene industrije. U tom je kontekstu naglašena važnost toga da domaća industrija, kada god je moguće, sudjeluje ne samo kao podizvođač nego i kao nositelj certifikata proizvođača, čime se omogućuje samostalno provođenje promjena i modifikacija, veća operativna raspoloživost te otpornost u uvjetima poremećaja opskrbnih lanaca.

Europski mehanizmi

Ivica Grebenar na kraju je govorio o instrumentima Europske unije, uključujući SAFE, navodeći da je Hrvatska u modele government to government i joint procurement uvrstila ukupno devet projekata. Uz FPV sustave, ti projekti obuhvaćaju i kacige, besposadne zemaljske sustave te druge proizvode i sustave vojne opreme. Europska unija pritom ne osigurava samo dugoročne zajmove, nego i mehanizme zajedničke kupnje naoružanja, sustava i vojne opreme s ciljem jačanja obrambenih sposobnosti država članica i konkurentnosti europske obrambene industrije.

Objava Ivica Grebenar u podcastu Morhologija: “Obrana nije samo vojska, obrana je spremnost društva” pojavila se prvi puta na MORH.

U razgovoru govori o putu od glazbene škole do zapovjedne funkcije, razvoju Orkestra Oružanih snaga, njegovoj današnjoj strukturi i ulozi koju vojna glazba ima u državnim i vojnim protokolima, ali i u javnosti.

Četiri sastava, jedna misija

Zapovjednik Orkestra Milan Milas rođen je u Splitu, a život mu je, kako kaže, oduvijek bio vezan uz Kaštela, konkretno Kaštel Kambelovac i Kaštel Lukšić. S glazbom je započeo rano, s 11 godina krenuo je u glazbenu školu u Splitu s obzirom na to da tada još nije postojala područna glazbena škola u Kaštelima. Završio je osnovnu i srednju glazbenu školu u Splitu, a 1993. godine došao je studirati u Zagreb, gdje je na Muzičkoj akademiji studirao klarinet kod pokojnog profesora Josipa Nohte.

Put u Orkestar Oružanih snaga počeo je na neobičan način, prisjeća se pukovnik. “Na trećoj godini studija na Muzičkoj akademiji vidjeli smo plakate na kojima se traže glazbenici za orkestar Hrvatske vojske”, objašnjava Milas i dodaje: “Odlučili su ga proširiti studentima Muzičke akademije i diplomiranim akademskim glazbenicima.”

Kako napominje, Orkestar Hrvatske vojske u Zagrebu i Orkestar Hrvatske ratne mornarice u Splitu ustrojeni su već 1991. godine. “Tijekom 90-ih godina orkestar se postupno širio, a profil koji ima danas nastao je krajem 90-ih godina”, rekao je pukovnik Milas.

Danas Orkestar Oružanih snaga ima nekoliko zasebnih sastava. “U sastavu imamo Simfonijski puhački orkestar Hrvatske vojske, koji je naš najveći sastav. Imamo i Jazz orkestar Hrvatske vojske, a oba sastava djeluju u Zagrebu i ondje imaju probe. U Splitu imamo Orkestar Hrvatske ratne mornarice i klapu Sv. Juraj”, kazao je Milas.

Splitski dio, kako objašnjava, manji je sastav koji se specijalizirao za revijsku i festivalsku glazbu. “Zapovjednik je bojnik Mijo Mišetić, a dirigent Tonči Čičerić, koji radi sjajne aranžmane i ujedno je skladatelj”, ističe pukovnik. S tim orkestrom nastupali su u Münchenu, Los Angelesu, Sarajevu, Portorožu i na Splitskom festivalu kao službeni orkestar. “Svake godine imamo najmanje dva koncerta u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu i nastupamo na Splitskom ljetu. Riječ je o vrlo ozbiljnom orkestru”, naglašava.

Rasprodano kazalište i humanitarna dimenzija

Posebno uspješan bio je koncert Jazz orkestra Hrvatske vojske i gostiju održan 7. prosinca u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. “To nam se dogodilo prvi put. Karte smo pustili u prodaju u 15 sati, a već oko 18 ili najkasnije 19 više nije bilo nijedne karte”, s ponosom priča Milas i dodaje: kolega bojnik Davor Dropuljić, dirigent Jazz orkestra, i ja sjeli smo i dogovarali program. “Razgovarali smo koji bi solisti bili odgovarajući s obzirom na prigodu, datum i sve ostalo. On je predložio neka imena, ja neka druga, ali u principu program je njegovo djelo i on ga je odabrao”, objašnjava zapovjednik. “Uspjeli smo dobiti sve soliste koje smo zamislili i bili smo jako sretni zbog toga”, dodaje.

Posebno ističe humanitarni karakter koncerta. “Sve karte za koncert u kazalištu, koje su rasprodane za tri sata, bile su donacijske i sav prihod išao je Zakladi vojne solidarnosti. To nas čini ponosnima”, kazao je pukovnik Milas. Sljedeće godine, najavljuje, planiraju tri koncerta u kazalištu Komedija i sva tri bit će u korist Zaklade. Dva koncerta svirat će Simfonijski puhački orkestar, a jedan Jazz orkestar.

Ljudi, sustav i nevidljivi dio posla

Da bi se netko zaposlio u Orkestru Oružanih snaga, objašnjava Milas, mora se otvoriti radno mjesto. “To se događa kada netko ode u mirovinu ili ako u novom ustroju dobijemo nova mjesta. Tada raspisujemo javni natječaj”, kaže. “Traži se završena Muzička akademija i točno određeni instrument koji nam u tom trenutku treba”, dodaje pukovnik. Nakon audicije slijedi liječnički pregled i skraćena vojna izobrazba, jer pripadnici Orkestra pripadaju kategoriji vojnih specijalista, časnika i dočasnika.

Zanimanja ima. “Prije otprilike mjesec dana objavili smo natječaj za šest novih radnih mjesta. Na tih šest mjesta javilo se više od 20 kandidata. Bili smo jako sretni i ugodno iznenađeni”, rekao je Milas.

Klapa Sv. Juraj, ističe pukovnik, ima probe kad god mogu jer su iznimno vrijedni. “Godišnje su više od 200 dana na putu, tako da ne stignu vježbati koliko bi željeli, ali unatoč tome zvuče sjajno”, kaže Milas. “Jako su motivirani, ksmo god dođu ljudi ih vole čuti i vidjeti. Oni su naš ponos i drago mi je da su dio sustava Orkestra Oružanih snaga.”

Inače, na mjesto zapovjednika Milas je došao prije godinu i osam mjeseci. “Sustav je već bio uhodan i dobro je funkcionirao i prije mene, tako da sebi ne pripisujem te zasluge”, kaže. “Pukovnik Miroslav Vukovojac-Dugan i svi zapovjednici prije mene postavili su stvari kako treba. Došao sam u uhodan sustav”, dodaje.

Što se logistike tiče, Orkestar Oružanih snaga danas djeluje u novim prostorima u sklopu Ministarstva obrane, u blizini dvorane Zvonimir. “Sustav je prepoznao našu vrijednost i tako se prema nama odnosi”, kaže Milas te ističe potporu zapovjedništva i prijašnjih zapovjednika ZZP-a kao i kabineta ministra obrane, koji su omogućili preseljenje u nove prostore.

Iako su koncerti i nastupi u javnosti najvidljiviji dio njihova rada, Orkestar Oružanih snaga godišnje ima više od 600 protokolarnih potpora. Najveći dio odnosi se na trubače, koji godišnje odrade više od 400 mirozova, od Vukovara do Dubrovnika, uključujući otoke i sve krajeve Hrvatske. Orkestar sudjeluje u svim protokolima Ministarstva obrane, Vlade i Ureda predsjednika Republike Hrvatske.

“Razlika između nas i drugih profesionalnih orkestara nije velika. Imamo svoje programe, sezonu i probe. Razlika je u tome što češće sudjelujemo u protokolarnim aktivnostima i što ne nosimo odijela već odoru, što činimo s ponosom”, ističe pukovnik.

Delirij u dvorani

Ove godine prvi put su u Splitu organizirali međunarodnu konferenciju zapovjednika vojnih orkestara. “Jubilarnu 20. konferenciju, prvi put održanu u Hrvatskoj. To je bio iznimno uspješan događaj”, rekao je Milas.

Posebno se ističe nastup u Düsseldorfu. “U Düsseldorfu smo nastupili na jednom od najjačih svjetskih festivala vojnih orkestara s našim Simfonijskim puhačkim orkestrom, Počasno-zaštitnom bojnom i klapom”, priča pukovnik. “Imali smo točku od devet minuta, od čega su prve četiri minute bile film o Hrvatskoj na videozidu dugom 66 metara”, objašnjava.

“Prikazivali su se Dubrovnik, Slavonija, Hrvatsko zagorje, Split i Zadar. Publika je reagirala emotivno, a završetak s klapom izazvao je pravi delirij u dvorani”, opisuje Milas.

Za sljedeću godinu, najavljuje, planiraju gostovanja u Osijeku na Osječkom kulturnom ljetu, u Vukovaru i Varaždinu. “S klapom i orkestrom Hrvatske ratne mornarice često nastupamo naobali i otocima. Želja nam je da s velikim sastavima više nastupamo i u kontinentalnim gradovima jer orkestrom možemo promovirati Oružane snage, vojne škole i učilišta”, kaže zapovjednik. “To treba biti zajednički proizvod na ponos cijelog sustava”, zaključuje pukovnik Milan Milas.

Objava Zapovjednik Orkestra Oružanih snaga pukovnik Milan Milas u podcastu Morhologija: “Rasprodali smo kazalište za tri sata” pojavila se prvi puta na MORH.

U novoj epizodi podcasta Morhologija gostovao je pukovnik Melior Klarić, bivši pripadnik Zapovjedništva specijalnih snaga, koji ove godine slavi 21. obljetnicu službe, a trenutno obnaša dužnost izvršnog časnika načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Govorio je o svom profesionalnom putu, o tome kako izgleda karijera u specijalnim snagama, kako je tehnologija promijenila lice moderne vojske te kakvu poruku ima za nove ročnike koji ulaze u sustav.

Poziv koji spaja altruizam i adrenalin

Odluka o vojnoj karijeri nije bila slučajna. „Od malih nogu zanimala su me zanimanja koja kombiniraju altruizam i određenu dozu adrenalina“, kaže Klarić. Razmatrao je policiju, pa čak i medicinu, no na kraju se odlučio za vojni poziv.

Njegova priča počinje 2004. godine, kada je započeo služenje tadašnjeg šestomjesečnog vojnog roka kao vojnik-izvidnik u vojno-obavještajnoj postrojbi. „Imao sam izvrsne zapovjednike i dočasnike koji su na mene ostavili snažan i pozitivan dojam. Shvatio sam da mi se taj poziv sviđa i da se želim profesionalno posvetiti vojnom pozivu“, rekao je.

Nakon toga postao je kadet trećeg naraštaja na Hrvatskom vojnom učilištu. Školovanje je bilo organizirano kao civilno-vojno obrazovanje, a paralelno je pohađao Filozofski fakultet u Zagrebu, studij informacijskih znanosti.

Specijalne snage – više od filmske iluzije

Od samog početka znao je što želi. „Bez obzira na rodove, službe i struke, specijalne snage i specijalne operacije od malih su mi nogu bile posebno zanimljive“, kaže Klarić. Na to su utjecali filmovi i računalne igre, ali i percepcija tog poziva kao iznimno dinamičnog, u kojem se stječu vještine poput padobranstva, ronjenja i planinarenja.

Stvarnost, međutim, nema mnogo veze s filmskim prikazima. „U filmovima se prikazuje otprilike 3 posto onoga što je u stvarnosti atraktivno i uzbudljivo. Preostalih 95 do 97 posto čine pripreme, uvježbavanje i sustavan rad“, objašnjava Klarić. „To je kao kod vrhunskih sportaša. Vidimo ih na dan osvajanja medalje, ali ne vidimo sve godine treninga i odricanja.“

Potom, Klarić je pristupio Temeljnoj obuci za specijalna djelovanja, neformalno zvanoj komando obuka, koju ne prođe čak između 80 i 90 posto početnih kandidata. „Svi koji pristupe selektivnim kvalifikacijskim obukama dođu kao mladi ljudi u naponu snage, to nije sporno“, kaže Klarić. „Ali na kraju ostanu oni koji su psihički u glavi najjači, najposloženiji. U biti psiha i um su iznad materije.“ Taj proces služi kao ulazni filter kako bi sustav bio siguran da ulaže u prave ljude.

Tri misije u Afganistanu

„Jedan od najvećih benefita službe u specijalnim snagama jest neprestana obuka“, objašnjava Klarić. Stalno ste u ciklusima obuka, vježbi i misija. Klarić je sudjelovao u tri misije u Afganistanu, gdje je ukupno proveo oko dvije godine, prvu rotaciju u Mazar-i Šarifu, a drugu i treću u Kabulu. Hrvatski kontingenti specijalnih snaga bavili su se mentoriranjem, obučavanjem i savjetovanjem domicilnih snaga.

Kroz 16 godina u Specijalnim snagama pukovnik Klarić prošao je put od operativca na terenu do odgovornih zapovjednih dužnosti. Bio je zapovjednik tima, voditelj operativnog odsjeka, zamjenik zapovjednika grupe, zapovjednik grupe, a zatim i voditelj odsjeka za planiranje u Zapovjedništvu Specijalnih snaga. Najveći broj ljudi kojim je zapovijedao bio je oko stotinu u postrojbi, a tijekom priprema za vježbe i misije taj se broj znao i udvostručiti.

„Rad s ljudima najveća je čast koju sam imao i koju imam kao časnik Hrvatske vojske“, rekao je. Suprotno uvriježenoj percepciji, u profesionalnom vojnom okruženju razmišljanje se ne samo dopušta, nego i očekuje. „Svaki član tima sudjeluje u planiranju zadaće. Ako netko vidi propust ili bolje rješenje, njegova je dužnost to reći. Konačna odgovornost uvijek je na zapovjedniku.“

Kroz karijerni put koji je odabrao prirodno su ga, kaže, zanimali i hobiji povezani s tim pozivom. To su streljaštvo, padobranstvo, ronjenje, trekking, planinarenje i slične aktivnosti. „Osobito u mlađim danima, prije nego što su u život ušli supruga i djeca, taj se ritam gotovo preklapao. Ili ste bili na poslu i obučavali se, ili ste se u slobodno vrijeme bavili istim ili srodnim sportovima, koji su na neki način nastavak onoga što radite u službi“, rekao je Klarić, koji je s vremenom postao i sudac u streljaštvu.

Era dronova: od hobističkih natjecanja do bojnog polja

Kada je riječ o tehnološkom napretku, pukovnik Klarić ističe velike promjene. „Kada sam 2009. ušao u specijalne snage, osobna oprema vojnika kakvu ste tada imali i ona koja se koristi danas – to je kao nebo i zemlja. Od tekstila do osobne opreme, džepića, ruksaka i kaciga“, rekao je, dodajući da je oprema koja se danas koristi tada izgledala kao znanstvena fantastika.

Današnja oprema uključuje napredne senzore, uređaje za noćno promatranje, termoviziju i sofisticirane komunikacijske sustave. „Svaki pripadnik tima specijalnih snaga ima osobni uređaj radioveze koji vrijedi desetke tisuća eura. Za to morate imati sigurnosnu provjeru“, rekao je. Takvi sustavi omogućuju zaštićenu komunikaciju i jasnu operativnu prednost na terenu.

Posebno mjesto u razgovoru zauzeli su besposadni sustavi. Prvi komercijalno dostupni dronovi počeli su se koristiti oko 2015. godine. Razvoj besposadnih sustava posljednjih je godina snažno ubrzan, dijelom potaknut ratom u Ukrajini. FPV dronovi, koji su u početku služili za hobistička natjecanja i utrke, postali su jedno od ključnih sredstava suvremenog ratovanja, pojasnio je Klarić.

Klarić je među pionirima uvođenja FPV dronova u Hrvatsku vojsku. „Zadnje dvije godine bavimo se testiranjem i eksperimentiranjem s njima. Možemo s ponosom reći da imamo vrhunska sredstva, uključujući i domaću proizvodnju, koja su sada službeno ušla u inventar Oružanih snaga“, rekao je. „U tom segmentu ne samo da ne zaostajemo, nego u pojedinim aspektima imamo i prednost u odnosu na dio NATO vojski.“

Poruka novim ročnicima

Za kraj razgovora Klarić je uputio jasnu poruku onima koji kreću u temeljno vojno osposobljavanje. Najnoviji koncept s dva mjeseca obuke osmišljen je tako da se vrijeme maksimalno iskoristi. „Mladima želim reći da tome pristupe otvorena uma i mislim da se neće razočarati u ta dva mjeseca. Naša je iskrena želja da, kada izađu s temeljnog vojnog osposobljavanja, bilo da se odluče za profesionalnu službu ili nastave dalje svojim civilnim životom, mogu reći da ta dva mjeseca nisu bila uzalud potrošena i da su stekli korisne vještine za život“, zaključio je pukovnik Melior Klarić.

Objava Pukovnik Melior Klarić u podcastu Morhologija: “U specijalnim snagama ostanu psihički najjači” pojavila se prvi puta na MORH.

Od srednjoškolke komercijalistice do pripadnice Hrvatske vojske koja će uskoro obučavati prve ročnike, njezina priča pokazuje kako vojska može biti pravi poziv i karijera.

Put prema vojnoj karijeri

Kako je kazala, ideja o vojnoj karijeri javila joj se još krajem osnovne škole. Navodi da je upisala srednju školu za komercijalisticu, no odmah nakon završetka prijavila se za dragovoljno vojno osposobljavanje.

“Predala sam papire, odradila sve administrativno što treba, došao je poziv i tako sam otišla na dragovoljno vojno osposobljavanje”, rekla je.

Obitelj ju je potpuno podržala. “Ja sam oduvijek bila ‘tatin sin’ i svima je to nekako bilo očekivano od mene, kao da je sve drugo premirno, a vojska baš to što jedna Sara treba”, objasnila je.

Program osposobljavanja trajao je dva mjeseca, a prema njezinim riječima bio je gotovo jednak današnjem. Pojašnjava kako su ročnici i ročnice imali jednak tretman i radili identične zadaće.

“Nema razlike ni opravdanja tipa ‘ročnice to ne mogu’ ili ‘ročnici moraju jer su muškarci’. Diskriminacije nije bilo, niti je sada ima”, istaknula je skupnica Arić Mikolčević.

Kako izgleda jedan dan na obuci?

“Dan u vojsci počinje rano i strukturirano. Buđenje je u 6 sati, a do 6.30 ročnici obave higijenu, brijanje, pospremanje kreveta, dok ročnice sređuju punđu. Zatim slijedi jutarnja lagana tjelovježba u odori i čizmama”, ispričala je skupnica.

“Doručak je u 7 sati, a uveden je i švedski stol, nakon čega se čiste krug vojarne i unutarnje prostorije. U 8 sati održava se jutarnja smotra, a obuka se odvija u dva bloka – od 8.30 do 12.50 i ponovno od 15 do 17.30. Ručak je u 13 sati, a od 13 do 15 ročnici imaju slobodno vrijeme koje koriste za ponavljanje gradiva, kavu ili odmor.”

Nakon popodnevne obuke slijedi večera, a večernje vrijeme ročnici provode u druženju, šetnji ili dodatnom vježbanju.

“Mobitel se koristi u slobodno vrijeme. Televizija je u učionici i može se gledati u slobodno vrijeme, utakmica ili nešto drugo što tko voli”, pojasnila je skupnica Arić Mikolčević.
U 21 sat ročnici se ponovno postrojavaju na večernjem prebrojavanju, a u 22 sata gase se svjetla. Kako pojašnjava, takav ritam brzo postane rutina i stvara osjećaj zajedništva.

Profesionalni razvoj i buduća obuka ročnika

Nakon specijalističke obuke u Petrinji skupnica Arić Mikolčević bila je u Tigrovima, gdje je provela gotovo dvije i pol godine i upoznala supruga. Radila je i u školi te u Motoriziranoj bojni Vukovi, a posljednjih godinu i pol radi u Požegi, u Bojni za temeljnu vojnu obuku kao instruktorica.

Za tu dužnost prošla je mentoriranje, završila Tečaj za instruktora i Temeljnu dočasničku izobrazbu.

U privatnom životu majka je trogodišnjeg sina, a suprug radi u Zagrebu u Pukovniji vojne policije. Tempo im je intenzivan, no, kako kaže, privikli su se. “Kad dođem s posla, preuzmem dijete i nekad smo tek deset minuta zajedno jer je netko na odlasku. Navikli smo se i sve funkcionira”, kazala je.

Neprocjenjivo iskustvo

Kao buduća instruktorica temeljnog vojnog osposobljavanja, Sara Arić Mikolčević u Požegi će raditi s ročnicima. Najveći izazov, procjenjuje, bit će fizička sprema. “Mnogi se ne bave dovoljno fizičkom aktivnošću u užurbanom tempu. Neki će napustiti svoje radno mjesto da bi došli”, ističe skupnica Arić Mikolčević. Rješenje je prilagođen pristup. Nakon ulazne provjere motorike formirat će se grupe prema sposobnostima. “Ne možemo imati isti tempo trčanja za sve, prilagodit ćemo to po grupama kako bi svi napredovali.”

Budućim ročnicima skupnica Sara poručuje, prije svega, da se ne boje.

“Tamo mogu naučiti jako puno toga. Dobit će neprocjenjivo iskustvo, znanje, upoznat će puno ljudi. Ako ostanu u sustavu, dobit će još više znanja i vještina. Nemaju razloga za strah.”
Iako je riječ o vojnoj obvezi, dio polaznika možda će poželjeti nastaviti karijeru u vojsci. Iz generacije dragovoljnih ročnika skupnice Arić Mikolčević, kako je kazala, velika većina ostala je u sustavu, što potvrđuje da vojska može biti ispunjavajuća karijera za one koji u tome pronađu svoj poziv.

Objava Instruktorica TVO-a Sara Arić Mikolčević: “Ročnici će u vojsci steći neprocjenjivo iskustvo” pojavila se prvi puta na MORH.

Ulaganja u sigurnost i budućnost Hrvatske

Potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić gostovao je u novoj epizodi podcasta Morhologija te govorio o aktualnostima iz obrambenog resora, modernizaciji Hrvatske vojske i izazovima koji stoje pred zemljom.

Ministar je objasnio da ulaganja u modernizaciju Oružanih snaga RH iznose 1,9 milijardi eura te predstavljaju temeljnu komponentu strategije jačanja obrambenih sposobnosti države.

“Zašto 1,9 milijardi eura? To pitanje se često postavlja i sasvim je opravdano. Ova sredstva osigurana su kroz program SAFE, instrument za sigurnosne mjere za Europu koje Europska unija stavlja na raspolaganje zemljama članicama NATO-a i EU-a”, rekao je Anušić.

Naglasio je da ovaj iznos nije samo broj, nego ulaganje u sigurnost, vojne kapacitete i budućnost Hrvatske, uz povoljne kreditne uvjete, dug rok otplate do 40 ili 45 godina i mogućnost da se dio sredstava pretvori u bespovratnu potporu.

“Obrana i sigurnost nisu trošak, to je investicija u našu budućnost. Ako nemate sigurnost, ne možete očekivati rast gospodarstva. Sigurnost je osnova za razvoj svih sektora, od poljoprivrede do zdravstva, obrazovanja i industrije”, rekao je.

Prema njegovim riječima, stabilnost privlači investicije i zadržava mlade u Hrvatskoj.

“Sigurna Hrvatska znači sigurno društvo za naše građane, za našu djecu i buduće generacije. Ne smijemo dopustiti da zemlja postane nesigurna jer bi to utjecalo na sve sektore”, poručio je ministar.

Domaća industrija i nova era dronova

Ministar je istaknuo da je razvoj domaće vojne industrije važan dio modernizacije.

“Ulaganje u vojsku nije samo kupnja opreme iz inozemstva. Hrvatska ima sjajne tvrtke koje proizvode opremu za vlastite potrebe, ali i za vojske drugih zemalja članica NATO-a i Europske unije.”

Kao primjere naveo je osječku Orqu, DOK-ING, Končar, Đuro Đaković i Šestan-Busch, uz napomenu da domaća industrija sudjeluje i u međunarodnoj suradnji s Poljskom, Ukrajinom, SAD-om, Južnom Korejom i Slovenijom.

“Nema sumnje da naši partneri prepoznaju našu sposobnost u razvoju naprednih obrambenih sustava”, rekao je.

Govorio je i o dronovima koji su već u uporabi: “Da, naši dronovi su u uporabi kao i besposadne letjelice Bayraktar. Trenutačno nadziru hrvatski zračni prostor. Dronovi koje proizvodi Orqa nalaze se u operativnoj službi Oružanih snaga Republike Hrvatske. Prvi put su prikazani na vježbi održanoj prije dva mjeseca na Slunju, s demonstracijom borbenog djelovanja. Stalno su na našim poligonima, provode se ispitivanja i prati se njihov rad kako bi se provjerilo funkcioniraju li prema očekivanjima.”

Ukrajinske lekcije i jasna poruka javnosti

Dodao je da je Hrvatska među najsigurnijim zemljama na svijetu i da to smatra ključnim faktorom za napredak.

Proračun za obranu za iduću godinu iznosi 1,625 milijardi eura, a do 2035. Hrvatska mora dostići tri i pol posto BDP-a za obranu plus jedan i pol posto u skladu s dogovorom unutar Europske unije i NATO-a.

“Naš BDP kontinuirano raste i ta ulaganja neće narušiti stabilnost niti ugroziti druge sektore. Ulaganje u sigurnost ne znači zanemarivanje ostalih područja, nego postizanje ravnoteže”, rekao je.

Govoreći o međunarodnoj suradnji, ministar je izdvojio posjet Ukrajini i susret s predsjednikom Volodimirom Zelenskim.

Usporedio je trenutačnu situaciju u Ukrajini s iskustvima Hrvatske iz Domovinskog rata.

“Situacija na terenu u Ukrajini i iskustva koja smo imali tijekom Domovinskog rata ukazuju na brojne sličnosti. Razlozi ruske invazije podsjećaju na one koji su pratili ratne akcije JNA prema Hrvatskoj”, rekao je ministar i dodao da brutalnost ruskih napada podsjeća na postupanje JNA.

Istaknuo je hrabrost ukrajinske vojske: “Ukrajina se bori protiv jedne od najjačih vojski svijeta i postala je respektabilna vojna sila koja pokazuje snagu i spremnost da izdrži i pobijedi.”

Prema podacima ukrajinskog ministarstva obrane, dronovima se čini 80 posto ukupne štete na vojnoj opremi i ljudstvu. “Broj poginulih u Ukrajini svakodnevno pokazuje moć novih tehnologija u ratovima”, rekao je.

“Dronovi ne samo da uništavaju neprijateljske resurse, nego stvaraju i snažan psihološki pritisak na protivnika”, istaknuo je ministar.

S obzirom na komentare koji se u javnosti i dalje pojavljuju o odlasku hrvatskih vojnika u rat u Ukrajinu, ministar Anušić je iznio vrlo jasnu poruku: “Ne ide hrvatski vojnik u Ukrajinu, niti će ikada ići. To je potpuno jasno i tu nema odstupanja.”

Istaknuo je da uvođenje vojnog roka nema nikakve veze s takvim tvrdnjama. “To nije istina. Ne ide nitko u Ukrajinu”, ponovio je.

Objasnio je i kontekst svojeg posjeta Kijevu, naglašavajući da nije riječ ni o kakvom ratnom angažmanu, nego o stjecanju potrebnih znanja.

“U Kijev sam otišao zbog njihova vojnog iskustva, njihove obrambene industrije i znanja koje možemo primjenjivati. Ondje se vodi rat koji je preslika suvremenog ratovanja. Ovo je novo, moderno ratovanje, a Ukrajinci o tome imaju vrhunsko iskustvo”, rekao je ministar.

Upozorio je i na sigurnosne prijetnje koje se prelijevaju na Europu, uključujući ruske dronove koji su povrijedili zračni prostor Poljske i drugih zemalja u okruženju Ukrajine te hibridne napade iz Rusije. “Hrvatska je već nekoliko puta bila meta takvih napada, uključujući pokušaje narušavanja naše kibernetičke sigurnosti.”

Zbog toga smatra važnim nastaviti ulaganja u modernizaciju obrambenih kapaciteta.

Povratak obuke i nova generacija vojnika

Ministar je govorio i o uvođenju temeljnog vojnog osposobljavanja, ukinutog 2007., koje se vraća kao obvezna služba.

“Za razliku od dragovoljnog služenja na koje se odazivao manji broj ljudi, temeljno vojno osposobljavanje bit će obvezno. Velika većina u Saboru podržala je ovu inicijativu”, rekao je.

Naveo je rezultate ankete među mladima: “Od 13 000 mladih koji će biti pozvani, 62 posto podržava uvođenje obveznog osposobljavanja, a 65 posto će se odazvati pozivu.”

Obuka počinje 2026. i trajat će dva mjeseca. “Iako neki smatraju da bi trebala trajati duže, ovo je optimalno rješenje koje omogućuje brzo usvajanje potrebnih vještina”, rekao je.

Naglasio je da sustav neće sadržavati političku indoktrinaciju poput one iz bivše JNA.

“Obuka će biti usmjerena isključivo na vojnu izobrazbu. Uvođenje dronova bit će nova dimenzija, jer će vojnici imati priliku učiti upravljanje dronovima i njihovu uporabu na terenu”, istaknuo je ministar.

Obuka uključuje i vještine preživljavanja, prvu pomoć i druge potrebne kompetencije.

Na kraju je poručio da modernizacija Oružanih snaga nije samo ulaganje u vojsku, nego i u sigurnost i budućnost države: “Sigurna Hrvatska temelj je za bolju budućnost svih naših građana, naše djece i budućih generacija.”

Objava Hrvatska ubrzava modernizaciju: Anušić o ulaganjima, dronovima i obrani pojavila se prvi puta na MORH.

U razgovoru je objasnio tko i pod kojim uvjetima može postati pripadnik ove specifične postrojbe Hrvatske vojske.

“Kandidati koji žele pristupiti i postati pripadnicima Vojne policije moraju zadovoljiti temeljne uvjete koji vrijede za sve postrojbe s posebnim uvjetima popune, a to su prije svega dragovoljnost, status djelatne vojne osobe od najmanje devet mjeseci te da u kalendarskoj godini objave internog oglasa ne navršavaju više od 28 godina. Uz opće uvjete, kandidati moraju zadovoljiti i posebne kriterije. Potrebno je ispuniti zdravstvene, psihičke i kriterije tjelesne spremnosti, ne smije postojati sigurnosna zapreka, a svi moraju biti psihički stabilni i motivirani.”

Osim osnovnih uvjeta, za pripadnike Vojne policije traži se i određena stručna te fizička spremnost. “Kandidati moraju imati vozačku dozvolu B kategorije, moraju biti plivači te zadovoljiti posebne kriterije tjelesne spremnosti koji su propisani za Pukovniju vojne policije. Također, postoje i antropometrijski zahtjevi – minimalna visina za muškarce je 170 cm, a za žene 160 cm.”

Posebni uvjeti vrijede za one koji žele pristupiti elitnim sastavnicama Vojne policije.
“Kandidati koji žele postati dio Satnije antiterorističke vojne policije ili Satnije za zaštitu VIP osoba uz sve navedeno moraju proći i selekcijski postupak”, istaknuo je bojnik Ivić.

Ivić je dodao da ispunjavanje uvjeta predstavlja tek prvi korak u procesu obuke.
“To je zapravo tek početak cijelog ciklusa. Kandidati koji ispune uvjete upućuju se na tečaj za ovlaštenu službenu osobu koji se provodi u Središtu za obuku Vojne policije “Bojnik Alfred Hill”. Taj tečaj traje oko četiri i pol mjeseca, tijekom kojih kandidati usvajaju sva potrebna znanja i vještine za budući rad na svojim dužnostima.”

Obuka se nastavlja nakon što se ispune osnovni uvjeti. Specijalizirani tečaj traje oko četiri i pol mjeseca, objašnjava bojnik Ivić. Nakon toga kandidati stječu specifična znanja i vještine za obavljanje svojih dužnosti.

Osim ljudstva, istaknuo je važnost uloge vojnih pasa u Oružanim snagama Republike Hrvatske. Psi se uzgajaju i obučavaju za obavljanje različitih zadataka poput otkrivanja eksploziva, otkrivanja narkotika i zaštite VIP osoba. Posebno su se istaknuli u međunarodnim misijama, primjerice u Afganistanu gdje su naši psi redovito pohvaljivani zbog izvrsnih rezultata.

“Naš program obuke pasa traje u prosjeku dvije i pol godine, od uzgoja do licenciranja. Psi koje koristimo, belgijski i njemački ovčari, obučeni su za širok raspon zadataka. Osim toga, surađujemo s Ministarstvom pravosuđa, Ministarstvom financija i Carinskom upravom”, rekao je Ivić.

Vojni psi imaju važnu ulogu u nacionalnoj sigurnosti, uključujući obuku pasa čuvara za osiguranje infrastrukture važne za Ministarstvo obrane i Oružane snage.

“Od 2022. godine ostvarili smo značajnu suradnju s NATO-ovim Centrom izvrsnosti. Nakon organiziranog webinara o vojnim psima i njihovim sposobnostima formiran je NATO K9 forum. Na tom forumu Hrvatska je imala važnu ulogu – pripremili smo većinu tema i materijala. Organizirali smo NATO K9 forum u Splitu i Divuljama uz potporu Hrvatske ratne mornarice i Hrvatskog ratnog zrakoplovstva”, rekao je Ivić, dodajući da su na forumu sudjelovali brojni kolege iz zemalja članica NATO saveza.

“Rezultati su bili izvrsni, a dobili smo i posebnu pohvalu od zapovjednika NATO Centra izvrsnosti vojne policije. Ove godine sudjelovali smo ponovno u Poljskoj, a sljedeće godine ponovno ćemo biti domaćini NATO K9 foruma”, istaknuo je.

Osim stručnog aspekta, bojnik Ivić je govorio o humanitarnim i domoljubnim aktivnostima Vojne policije. Među takvim aktivnostima je i memorijalna hodnja od Zagreba do Vukovara, koji traje deset dana na 307 kilometara u sjećanje na hrvatske branitelje i heroje Domovinskog rata.

“Očuvanje tradicije i poštovanje žrtve heroja vrlo je važno. Sjećanje na branitelje živi u našim srcima i učimo mlade da im zahvale na njihovoj borbi”, zaključio je Ivić.

Objava Bojnik Darko Ivić u podcastu Morhologija: Vojna policija traži kandidate visoke motivacije i spremnosti pojavila se prvi puta na MORH.

Bojna za temeljnu vojnu obuku danas djeluje kao ključna komponenta vojnog sustava Republike Hrvatske.

Narednik Adžić istaknuo je da su ročnici, koji dolaze iz različitih društvenih sredina, suočeni s velikim izazovima – od prvih susreta s vojnom opremom do života u zajedničkim spavaonicama. „Na prvom mjestu morate biti i roditelj i psiholog”, rekao je Adžić, naglašavajući koliko je posao instruktora fizički i psihički zahtjevan.

Posebno je istaknuo koliko je izazovan rad s današnjom generacijom jer dolaze s određenom dozom straha, misleći da će obuka koja im prethodi biti ona poput onih u američkim filmovima.

No, ovdje se ne provodi selekcija, nego dobiva temeljno vojno znanje. Najveći izazovi dolaze zbog toga što su mnogi ročnici naviknuti na udobnost civilnog života. Mladi trebaju biti svjesni činjenice da je obuka prilagođena njihovim znanjima i sposobnostima.

Govorio je kako će se provoditi obuka ročnika na temeljnom vojnom osposobljavanju: „Temeljno vojno osposobljavanje traje 40 radnih dana. Obuka je podijeljena u tri faze: početnu, srednju i završnu. Početna faza uključuje psihološke i fizičke testove, prilagodbu vojnim uvjetima i formiranje vojničkog duha među ročnicima. U prvoj se fazi obuke velik naglasak daje na uvježbavanje i učenje pravilnika s vježbovnim postupcima. Na kraju ove faze slijedi svečana prisega, koja je emotivan trenutak za sve prisutne, uključujući ročnike i njihove obitelji.

Ročnici na kraju svoje obuke mogu odabrati svoj daljnji profesionalni razvoj u oružanim snagama. Iako fizička spremnost može varirati, mi nastojimo prilagoditi rad sa ročnicima u skupinama kako bi svi moglo jednako doći do cilja.

Narednik Adžić isrpičao je i detalje vlastite profesionalne karijere u Oružanim snagama i rekao kako je oduvijek znao da želi biti vojnik Od malih nogu bio je fasciniran vojskom, a njegova karijera započela je 2005. kada je završio selekcijsku obuku. Kasnije je postao vozač tenka T-55, a iskustvo u Tigrovima bio je ključni dio njegovog profesionalnog razvoja. Također, s ponosom ističe iskustvo rada u misiji, ali i vrijednost gledanja na Republiku Hrvatsku nakon jednog takvog iskustva.

Posebno je ponosan što su baš oni mogli obučavati i druge svoje kolege instruktore koji će provoditi temeljno vojno osposobljavanje. Poručio je roditeljima i mladićima na temeljno vojno osposobljavanje ne znači da će njihova djeca ići u rat, ali da budu sigurni da će uvijek znati obraniti sebe i svoje, kao i reagirati u kriznim situacijama.

Objava Narednik Milan Adžić u podcastu Morhologija: Nova znanja i iskustva ključna su za osobni i profesionalni razvoj pojavila se prvi puta na MORH.

Objava MORHOLOGIJA #9 – pukovnica Marcela Kovačić Tomac pojavila se prvi puta na MORH.

Objava MORHOLOGIJA #8 – brigadir Tihomir Belas o najvećoj vojnoj vježbi OSRH – Borbena moć 25 pojavila se prvi puta na MORH.

Objava MORHOLOGIJA #7 – Darija Jurko – prva kapetanica bojnog broda u OSRH pojavila se prvi puta na MORH.

Objava MORHOLOGIJA #6 – brigadni general Ivan Raos – Mimohod 2025 pojavila se prvi puta na MORH.

Objava MORHOLOGIJA #5 – ravnatelj Uprave za ljudske potencijale Ivan Jušić o TVO-u pojavila se prvi puta na MORH.

Objava MORHOLOGIJA #4 – pk Renata Koković Novosel pojavila se prvi puta na MORH.

Objava MORHOLOGIJA #3 – rz. Kristofor Josip Jurjević pobjednik 2025 Minnesota Best Warrior Competition pojavila se prvi puta na MORH.