Intervju ministra obrane Ante Kotromanovića u Glasu Slavonije

Prvo mi padnu na pamet ti ratni dani. Sjećam se, da sam tada mislio samo na jedno – mi to moramo napraviti najbolje što znamo!

Dobili smo zadaću od nadređenih zapovjednika i to smo morali realizirati. To je za nas bilo biti ili ne biti!

Nismo imali pravo na poraz i svi smo bili svjesni što bi taj poraz značio – gubitak dostojanstva, ponosa, a vjerojatno i države.

Drugo što mi padne na pamet je sjećanje na prošlogodišnju proslavu i nadam se  da ove godine Oluja neće dobiti neželjene konotacije, gdje politika i politikanstvo zasjene ono što bi ta svečanost trebala biti. A zaslužuje samo jedno, da je svi zajedno dostojanstveno i ponosno obilježimo, jer Oluja i jeste simbol zajedništva i snage hrvatskog naroda.

Na kojem borbenom pravcu i u kojoj ulozi ste tada osobno bili, kako su izgledale akcije Vaše postrojbe tijekom ta četiri presudna dana?

U vrijeme „Oluje“ bio sam zapovjednik operativne grupe Sinj, koja je bila sastavljena od tri brigade. Naš smjer napada bio je izuzetno težak, najviša planina u Hrvatskoj – Dinara. Znači, naša zadaća bila je osvajanje, razbijanje neprijateljskih redova na Dinari i zaštita boka 7. gardijske brigade.

Drugi smjer djelovanja išao je preko masiva Svilaja, gdje smo morali izbiti na     dominantnu planinu Kozjak iznad Knina. Kao i uvijek, prvi dan je bio najteži, probijanje neprijateljske prve crte i u mom smjeru trebali smo tijekom noći s 4. na 5. kolovoza, s Dinare probiti oko 2 kilometra puta prema selu Kijevu, što je bila vrlo teška i složena zadaća.

Ali naši inženjerci, iako pod stalnom paljbom do 5. kolovoza u 5:00 sati uspjeli su napraviti doslovno nemoguće i omogućiti snagama iz pričuve da silovito krenu u završni udar na neprijateljske linije.

Koliko su za mjesto i ulogu Oluje u povijesti ovih prostora i Domovinskog rata važne oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču?

Oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču su jednako vrijedne kao i oslobodilačka operacija Oluja, ustvari ja bih rekao da je to za nas branitelje bila druga Oluja.

Prvi put pobijedili smo na bojnom polju, drugi put pobijedili smo za pravosudnim stolom u Haagu. Danas imamo čist papir na kojem piše da je operacija Oluja bila pravo Republike Hrvatske na obranu i pravo Republike Hrvatske na oslobađanje okupiranog područja.

Tom presudom stavljena je točka na i, potvrđeno je da smo Oluju planirali i izvršili na vojnički način, po svim pravilima ratovanja.

Koliko su zločini počinjeni nad civilima nakon same akcije narušili izniman značaj te akcije i sliku o neprijepornom herojstvu njezinih sudionika te jesmo li se po tom pitanju u dovoljnoj mjeri suočili sami sa sobom?

Nažalost, zločini koji su se dogodili nakon „Oluje“ su narušili sliku o junaštvu naših heroja, naših vojnika i tu smatram da smo kao država trebali odmah odlučnije poduzeti mjere protiv onih koji su osramotili hrvatsku vojsku i državu.
Nažalost, nijedna vojna operacija ne može završiti bez žrtva, kao što u svakom ratu, nažalost postoje i kolateralne žrtve.

Iz svakodnevnog kontakta s ljudima, što Vam se čini, znaju li današnji mladi dovoljno o tome što se u Oluji događalo, pričamo li im u dovoljnoj mjeri o tim danima i osjećaju li to kao nešto svoje ili im to možda više zvuči kao sadržaj nekog uzbudljivog filma koji bi bilo dobro pogledati?

Iskreno se nadam da mladi znaju, da uče u školama, ali i od onih koji su bili sudionici Domovinskog rata i Oluje.

Što se tiče mojih prijatelja suboraca i mene, mi rijetko pričamo o danima rata jer smatramo da je to vrijeme iza nas i da svi skupa trebamo gledati prema budućnosti.