U raljama valova od 7 metara izveli su gotovo nadljudsku operaciju: ‘Znali smo da ga nema tko spasiti‘

Modrulj je Kobra – morska verzija presretača s autoceste. Deset tona težak brod dug 15 metara razvija brzinu od čak 40 čvorova, a s jednim spremnikom goriva može prijeći oko 250 nautičkih milja. Upravo zato predstavlja udarnu snagu Obalne straže RH. Četiri Modrulja vezana su u vojarni Lora u Splitu, a još dva u Puli. No na vezu provode najmanje vremena – nemaju tako dobre performanse da bi bili u luci, već da bi krotili more kad je najljuće.

Osim redovitih zadaća patroliranja i suzbijanja nezakonitog ribolova, posade Modrulja uvijek su na raspolaganju civilnim institucijama za traganja i spašavanja, hitne medicinske prijevoze te druge izvanredne intervencije. Zahvaljujući svojim tehničkim mogućnostima i iznimnim maritimnim svojstvima, Modrulj preuzima zadaće čak i u najtežim vremenskim uvjetima. Posade ovih brodova često predstavljaju posljednju nadu ljudima kojima je pomoć potrebna na otvorenom moru.

Jedna od takvih akcija odigrala se 26. ožujka. Modruljem 3 tada je zapovijedao nadnarednik Blaž Ljubica, koji se ovoj elitnoj postrojbi pridružio tek u studenome prošle godine. Iako je na Modrulju relativno kratko, riječ je o iskusnom pomorcu. U Hrvatskoj ratnoj mornarici proveo je dva desetljeća, bio je prvi dočasnik na ophodnom brodu OB-02 Šolta, a od 2020. godine pripadnik je Obalne straže.

Naslov u nekoliko sekundi

Njegovu posadu toga dana činili su narednik Tonći Mirosavac, zapovjednik Modrulja 4, te mornar, razvodnik Joso Skorić.

Dok su obavljali redovitu ophodnju, na području Korčule zahvatilo ih je snažno jugo. Vjetar je puhao brzinom od gotovo 30 čvorova pa su se sklonili u sigurnost Vele Luke čekajući da se vrijeme smiri. Umjesto predaha stigao je hitan poziv.

Na Visu je teško stradao muškarac koji je tijekom rada motornom pilom odsjekao tri prsta. Zbog orkanskog juga prema otoku nije mogao isploviti nijedan brod hitnih službi, a podizanje helikoptera predstavljalo je prevelik rizik. Jedina realna mogućnost da unesrećeni na vrijeme stigne do bolnice bio je upravo Modrulj.

U takvim trenucima zapovjednik mora donijeti odluku u svega nekoliko sekundi: ostati u sigurnosti luke ili isploviti na more koje ne oprašta pogreške. Sigurnost posade uvijek je na prvom mjestu, no ako procijeni da postoji i najmanja mogućnost da spasi ljudski život, odluka je jasna.

– Bili smo u ophodnji, zateklo nas je nevrijeme i sklonili smo se u Velu Luku. Preko dežurnog operativnog centra dobili smo poziv za hitan medicinski prijevoz. U roku od pet minuta bili smo spremni i isplovili prema Visu – prisjeća se nadnarednik Ljubica.

Nitko od članova posade u tom trenutku nije znao koliko je teško stanje ozlijeđenog čovjeka. Takve informacije, kaže Ljubica, njima nisu ni presudne.

– Ako netko po takvom vremenu traži hitan medicinski prijevoz s Visa u Split, onda znate da je svaka minuta važna – rekao je.

Pitamo ga kakve su bile vremenske prilike.

– Bilo je jako jugo. Sama činjenica da nitko nije mogao isploviti, a da nije bilo moguće ni podići helikopter, dovoljno govori koliko je more bilo opasno. Mi smo se nalazili relativno blizu, dvadesetak nautičkih milja od Visa, i zapravo smo tom čovjeku bili jedina šansa – objašnjava nadnarednik Ljubica.

Grubo more

Kaže kako je u tom trenutku imao pravo donijeti i drugačiju odluku. Mogao je procijeniti da je rizik prevelik i ostati u sigurnosti luke. Nitko mu to ne bi zamjerio.

– Ali kada znate da se radi o ljudskom životu, proradi adrenalin. Više ne razmišljate trebate li krenuti ili ne, nego kako na najsigurniji način izvršiti zadaću koja je pred vama. Tada sve drugo postaje manje važno – objašnjava.

Posada je isplovila nešto poslije podneva. Do Visa im je trebalo nešto više od sat vremena, a u luku su uplovili u 13.37 sati.

Najteže je bilo odmah nakon isplovljavanja. Službeno je more bilo u stanju pet, ali rekao bih da je u pojedinim trenucima bilo i stanje šest – prisjeća se zapovjednik.

Za ljude koji nisu pomorci ta brojka možda ne znači mnogo. Međutim, stanje mora šest podrazumijeva vrlo grubo more s valovima koji mogu dosezati i šest metara visine. Površina je potpuno prekrivena bijelom pjenom koju vjetar raznosi u dugim prugama, a udari valova proizvode dubok, gotovo zastrašujući huk. U takvim uvjetima plovidba postaje iznimno opasna, osobito za manja i srednje velika plovila.

– Rekao bih da su pojedini valovi bili i viši od šest metara. Kada ih promatrate iz kabine, imate osjećaj da se pred vama diže zid vode. Pogledate prema vrhu vala i shvatite da je višestruko viši od broda. To je prizor koji izaziva veliko poštovanje prema moru – kaže Ljubica.

Kako uopće upravljati brodom u takvim uvjetima?

– Najvažnije je pravilno postaviti brod prema valu. Ako u takav val uđete pod pogrešnim kutom, udar može biti silovit. Izravno poniranje u veliki val bilo bi kao da automobilom padnete s nekoliko metara visine. Zato stalno tražite najbolji kut prilaza, pazite na brzinu i pokušavate što više ublažiti udare – objašnjava.

Jugo okrenulo na buru

Dodaje kako se u takvim trenucima ne razmišlja samo o brzini dolaska do odredišta.

– Važno je sačuvati brod, opremu i posadu. Ako oštetite plovilo usred nevremena, više nikome ne možete pomoći. Zato cijelo vrijeme procjenjujete situaciju, promatrate more i prilagođavate način plovidbe – govori.

Najizazovniji dio bio je od Vele Luke do posljednje dvije nautičke milje pred Visom. Svaki val zahtijevao je novu procjenu, a svaki manevar potpunu koncentraciju posade. Kada su konačno uplovili u višku luku, ondje ih je već čekala hitna medicinska služba s ozlijeđenim muškarcem.

U međuvremenu je jugo polako počelo okretati na buru pa se more neznatno smirilo. I dalje je bilo vrlo zahtjevno za plovidbu, ali ipak nešto mirnije nego tijekom dolaska na Vis.

Tek tada doznali su što se zapravo dogodilo.

– Rečeno nam je da si je čovjek motornom pilom odsjekao tri prsta. Odrezani dijelovi šake također su putovali s nama jer je postojala mogućnost da ih liječnici ponovno prišiju. Moram priznati da se čovjek držao iznenađujuće dobro, bio je potpuno miran i staložen. Svaka mu čast – rekao je Ljubica.

Je li putnike bilo strah valova?

– Mislim da je njemu more u tom trenutku bilo posljednja briga. Izgubio je mnogo krvi i razmišljao je samo o tome da što prije stigne u bolnicu. Ni medicinsko osoblje nije pokazivalo zabrinutost. To su ljudi koji su navikli raditi u izvanrednim okolnostima i svatko je znao svoj posao – govori.

Kako se more postupno smirivalo, zapovjednik je mogao povećavati brzinu plovidbe. Svaka ušteđena minuta značila je veću šansu da liječnici uspiju spasiti ozlijeđene prste.

Potraga za ukradenom jedrilicom

U 14.50 Modrulj je pristao u splitsku lučicu Zenta, gdje je pacijenta preuzela hitna medicinska služba i odmah ga prevezla u bolnicu. Od trenutka kada je posada primila dojavu u Veloj Luci do dolaska ozlijeđenog čovjeka u Split prošlo je manje od tri sata, unatoč vremenskim uvjetima zbog kojih nitko drugi nije mogao isploviti.

Kasnije je do posade stigla vijest koja im je bila najveća nagrada za sav trud i rizik. Liječnici su uspjeli spasiti dva od tri odsječena prsta. Bez njihove brze reakcije i odluke da isplove po olujnom moru, takav ishod gotovo sigurno ne bi bio moguć.

– Na Modrulju sam tek sedam mjeseci, ali mogu reći da je to bila jedna od najzahtjevnijih akcija u kojima sam sudjelovao – zaključuje nadnarednik Ljubica.

Nadnarednik Blaž Ljubica u toj je akciji uz sebe imao iskusnu posadu. Jedan od njezinih članova bio je narednik Tonći Mirosavac, zapovjednik Modrulja 4, broda blizanca kojim će samo tri mjeseca kasnije sudjelovati u još jednoj akciji koja će odjeknuti u hrvatskoj javnosti.

– Tonći je u ovoj akciji bio koordinator. Dok smo se mi bavili sigurnošću broda i borili se s valovima, on je održavao vezu s našim operativnim dežurstvom i liječnicima. U ovakvim situacijama timski rad je presudan. Svatko ima svoju zadaću i nema prostora za pogrešku – tvrdi nadnarednik Ljubica.

Važan kotačić tog tima bio je i mornar, razvodnik Joso Skorić iz Šibenika. Na Modrulju služi već pet godina, a prije toga plovio je na ophodnom brodu. Iza sebe ima više od deset godina iskustva na moru, a uz to je i vojni ronilac.

– U ovih pet godina sudjelovao sam u više vrlo zahtjevnih akcija. Jedna od njih bio je upravo ovaj medicinski prijevoz s Visa. Spašavali smo i nasukanu jahtu u Kornatskom otočju, izvlačili brodicu koja se nasukala kod Mljeta, a sudjelovali smo i u potrazi za ukradenom jedrilicom iz Pule – prisjeća se Skorić.

Ta je jedrilica, nakon krađe u Puli, plovila prema Italiji. Kada je prošla desetak nautičkih milja od Dugog otoka, presreo ju je upravo Modrulj.

– Na sreću vlasnika, ali i nas, jedrilica je imala uključen sustav za satelitsko praćenje koji kradljivac nije isključio. Zahvaljujući tome mogli smo precizno odrediti njezinu poziciju i presresti je prije nego što je napustila hrvatske teritorijalne vode – kaže Skorić.

Posada pritom nije znala nalazi li se na brodu još netko niti je li počinitelj naoružan. Kradljivac je odbijao suradnju, zbog čega je cijela intervencija zahtijevala dodatni oprez.

– U takvim situacijama nikada ne znate što vas čeka. Ne znate je li osoba spremna pružiti otpor ili ima neko oružje. Srećom, radilo se o starijem muškarcu koji nije pokušao dodatno zakomplicirati situaciju – rekao je Skorić.

Tri mjeseca nakon dramatične plovidbe prema Visu narednik Tonći Mirosavac ponovno će biti u središtu jedne od najzahtjevnijih akcija Obalne straže. Ovaj put njegov Modrulj 4 tragat će za jedrilicom koja je potonula nakon sudara s putničkim katamaranom u akvatoriju Splitskih vrata.

“Smisao našeg posla”

Nakon četiri sata sustavnog pretraživanja morskog dna pomoću sonara te daljinski upravljanog podvodnog vozila ROV, njegova je posada uspjela pronaći potonulu jedrilicu na dubini od 55 metara. Time su istražiteljima pomorske policije omogućili da brzo nastave očevid i rasvijetle okolnosti jedne od najtežih pomorskih nesreća posljednjih godina.

Takve akcije najbolje pokazuju što zapravo znači služba na Modrulju. To nije posao koji završava istekom radnog vremena. Posade nerijetko na moru provedu i po dva ili tri tjedna, često u vrlo zahtjevnim vremenskim uvjetima, daleko od svojih obitelji. Zbog toga svi članovi posade ističu da iza svakog uspješno odrađenog zadatka stoji i netko tko ih čeka kod kuće.

– Da nema potpore obitelji i zapovjedništva, ovakav način života ne bi bio moguć. Puno smo odsutni, često radimo u vrlo teškim uvjetima i zato nam ta podrška znači jednako kao i dobra oprema na brodu. Ponosni smo na ono što radimo i nastojimo pomoći ljudima kad god možemo. To je smisao našeg posla – kaže narednik Tonći Mirosavac.

Najveća vrijednost Modrulja nisu ni motori od 1200 konjskih snaga, ni brzina od 40 čvorova, ni najsuvremeniji sonari i podvodni roboti. Sve je to samo alat u rukama ljudi koji su spremni isploviti iz luke onda kada se svi ostali u nju vraćaju. Ako govorimo o čuvarima Jadrana, ovo su najdoslovniji čuvari mora.

---

Objavljeno 19. kolovoza 2026. godine | jutarnji.hr | Autor: Mario Pušić | Foto: Nikola Brboleža/Cropix