Natporučnica Anita Peran u podcastu Morhologija: “Odustajanje nije opcija”

U novoj epizodi podcasta Morhologija gostovala je natporučnica Anita Peran, zapovjednica voda u Satniji za zrakoplovno-tehničko održavanje i opsluživanje u Eskadrili helikoptera.

Govorila je o putu od Grebaštice do Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, ali i o plivanju koje je, nakon godina treniranja, preraslo u ozbiljno natjecanje. U Lisabonu je na ultramaratonu dugom 20 kilometara osvojila brončanu medalju.

Kanaderi iznad rodnog mjesta kao motiv za karijeru u zrakoplovstvu

Natporučnica Anita Peran ima 28 godina i dolazi iz Grebaštice kod Šibenika, mjesta u kojem su požari bili, kako kaže, dio njezina odrastanja. Upravo su joj prizori kanadera koji gase požare još u osnovnoj školi usadili želju da jednoga dana bude dio zrakoplovstva.

„To sve dolazi zbog mog samog mjesta, Grebaštice. To je jedna uvala naselja koja je gotovo svake godine gorjela, a svake treće godine to su bili jako ozbiljni požari u kojima su kuće izgorjele, ljudi su izgubili imanja. I zbog toga svaki put kad čujemo kanadere na nebu, osjetimo tu sigurnost, tu neku radost i znamo da će se sve riješiti, da će kanaderi sve riješiti. Tako sam ja već u osnovnoj školi odlučila da želim biti u zrakoplovstvu“, ispričala je.

Vojno inženjerstvo završila je putem programa Kadet, a potom i Fakultet strojarstva i brodogradnje, smjer inženjerstvo materijala. Put do Hrvatskog ratnog zrakoplovstva ipak nije bio pravocrtan, najprije je bila raspoređena u kopnenu vojsku.

„Moj put nije bio klasičan. Od prvog dana svoje kadetske službe htjela sam završiti u zrakoplovstvu i usmjerila sam se kroz tehničku službu. Moje prvo postavljenje bilo je u Hrvatskoj kopnenoj vojsci i to ne žalim, to je enormno iskustvo koje ću zauvijek pamtiti. Svojom upornošću i znanjem dospjela sam tamo gdje sada jesam“, prisjeća se.

Uz vojni poziv, važan dio njezina odrastanja bilo je i more. “Tijekom osnovne i srednje škole bavila sam se raznim sportovima, poput juda i šest godina šaha, ali nisam se mogla konkretno razvijati zbog ograničenih mogućnosti prijevoza. More mi nitko nije trebao omogućiti, bilo je ispred moje kuće. Sate i sate sam provodila u moru, ni ne znajući tada da sam već preplivala deset kilometara”, priča.

Ozbiljnije bavljenje plivanjem počelo je nakon kadetske službe, odmah nakon prvog radnog dana u Zadru otišla je na bazen Višnjik.
„Nikad nisam imala trenera. Gledajući druge profesionalce, učila sam, bila sam samouka, jednostavno sam bila jako uporna i željna znanja. Nakon četiri godine aktivnog natjecanja i žrtvovanja došla sam do tog ultramaratona i rezultata”, objašnjava.

Ultramaraton je održan u Lisabonu, u Portugalu, na ruti od rijeke Tejo do Atlantskog oceana. Staza je bila duga 20 kilometara, s vremenskim limitom od 8 sati, a Anita Peran ju je preplivala za 5 sati i 11 minuta.

Bronca na plivačkom ultramaratonu u Lisabonu i čast predstavljanja Hrvatske

Fizička sprema bila je samo dio priče, mentalna je, kaže, možda i važnija.
“U ovoj utrci možete jedne godine biti prvi, drugi, treći, a druge godine vas taj faktor, bilo fizički ili logistički, može diskvalificirati. Ovo se nije moglo izvježbati u godinu dana, nego je nešto što se godinama gradi, od pripreme na hladnoću i treniranja u hladnoj vodi do navikavanja tijela na neopren. Dva dana prije utrke neopren mi se raskidao, užasno je bilo, a na ovu udaljenost nema prostora za eksperimentiranje.”
“Prehrana je možda i najvažniji faktor, jer drži tjelesnu temperaturu i energiju. Hranila sam se svakih 25 minuta, iako nisam bila ni gladna ni žedna, ali tako se moralo. Nekoliko natjecatelja to nije radilo i bili su diskvalificirani na 10., 15., 16. kilometru, hipotermija je odradila svoje”, napominje.

O odustajanju, tvrdi, nije razmišljala.

“Nikad nisam pomislila na odustajanje. Bila sam toliko oduševljena da nisam mogla ni oka sklopiti. Prije utrke, kad vam se sve to vrati i dođe do mozga dođe realnost, onda stvarno trema proradi. Ali odustajanje nikad. Ja to moram, ja to želim i moram.”

Snagu je tijekom plivanja rasporedila relativno ravnomjerno, u vodu je, kaže, ušla ponizno i skromno, svjesna da se prirodni uvjeti mogu promijeniti u svakom trenutku.

“Priroda vas može iznenaditi na prvom ili zadnjem kilometru, tako da je moja taktika bila jednostavna. Nekome je to bilo ‘ajme, majko’, a meni je bilo toliko interesantno da sam uživala u svakom trenutku.”

Kajakaru koji ju je pratio u jednom je trenutku pozlilo i morao ju je napustiti, ispričala je. “Plivala sam sama, nisam vidjela ni kopno, apsolutno ništa, samo bovu koja se crveni tamo. Suci su me pitali gdje mi je kajakar, a ja sam rekla: ‘Ja samo želim plivati do kraja.'”

“Moji nadređeni možda nisu ni znali da idem na to natjecanje, jer nastojim posao odrađivati kako treba, to je prioritet. Poslije radnog vremena odmah skačem u vodu, a moji tehničari i podređeni su mi velika potpora”, ističe.

“Moj dan je toliko dinamičan da zaboravim na upalu mišića. Zadaće zapovjednika voda su odgovorne, od planiranja do provedbe i kontrole, a ta ista upornost i izdržljivost pomogla mi je u izvršavanju zadaća na poslu”, naglašava.
Brončana medalja donijela joj je i posebno iskustvo predstavljanja Hrvatske izvan njezinih granica.

“Osjećaj je, jednom riječju, neopisiv. Bila mi je čast predstavljati Hrvatsku izvan njezinih granica, pogotovo na ceremoniji na kojoj su predstavnici država stali uz svoje zastave. Budući da sam jedina predstavljala svoju državu, stati uz bok najboljima, a tako smo geografski mala država, bilo mi je neprocjenjivo iskustvo”, opisuje.
“Na vama je da odaberete kojim ćete putem”

Uz vojnu i sportsku karijeru, natporučnica Peran piše stručne radove i nastavlja se školovati.
“Vidim sebe kao osobu koja se nikad neće prestati razvijati. Uvijek ću davati sve od sebe, pogotovo u sportu, trenutačno u ovim vodama, nastojat ću iduće godine izaći iz svoje zone komfora. Nastojim biti ambiciozna jer to je ono što me pokreće”, zaključuje.

Mladima koji razmišljaju o vojnom pozivu poručuje da ne postoji samo jedan put kroz vojni sustav.

“Vojni sustav je velik i raznolik, ima toliko putova koje možete probati, a na vama je da odaberete kojim ćete proći. Velika je čast nositi hrvatsku odoru, veliko zadovoljstvo koje ne može zamijeniti nijedan posao.”

Fizičku spremnost ne smatra glavnom preprekom, presudna je unutarnja motivacija.
“Fizička sprema uvijek se može istrenirati, to je najmanji aspekt koji utječe na vojni poziv. Ako netko toliko voli kao što sam ja voljela i volim, mislim da nema prepreke koja bi mogla to spriječiti.”