‘Bio sam iznenađen kad su Francuzi Srbiji obećali Rafale. No rekli su mi da njima neće isporučiti sve što i nama’

Za Ivana Anušića (52), hrvatskog ministra obrane stvarno se može kazati da ga je život isklesao. Rat je stigao prije no što je dovršio odrastanje, sa 17 godina školske je klupe zamijenio vojskom, potom četiri godine ratovao širom Hrvatske, pa kad je rat završio, ostao u vojsci. Kao 28-godišnjak već je imao 11 godina vojničkog staža. I onda ga je država, 2001. poslala u penziju!? Pogrešno i glupo, koliko je tako momaka upropašteno. Spada, međutim, među one ratnike, a to je po karakteru i danas, koji će zadnji željeti novi rat. – Rat je horor, cjeloživotna trauma i koliko se god želiš te traume osloboditi, ne uspiješ – iskreno kaže. Zato toliko i inzistira da se Hrvatska vojska dobro naoruža i ojača jer je kupovina novog oružja ulaganje, ne u rat, nego u mir. Sam se uključio u politiku jer je vidio da njegovo porušeno selo Antunovac kraj Osijeka zaostaje. Od tada, pobjednik je svih izbora, postaje načelnik općine, pa župan, lider osječko-baranjskog HDZ-a, a sada i ministar obrane. Ne bi pristao na neku drugu ministarsku funkciju, no ova se ne odbija, to smatra velikom časti.

Najavljivali ste već da dolaze teška vremena, a iznenada smo se našli u vremenu u kojem su ljudi zastrašeni ratom, koji se čini kao moguća i realna prijetnja? Atmosfera je napeta, ljudi traže odgovore na pitanja koja smo im dužni dati. Ne bih širio paniku, niti za to ima ikakve potrebe. Ali da moramo biti spremni i da smo to već morali biti, to jest točno. Od 2000. godine pa do 2016. obranu se smatralo kao trošak i teret društvu. Sada već nekoliko godina intenzivno radimo na modernizaciji, opremanju i spremnosti Oružanih snaga, ali zbog dugog neulaganja kasnimo. Danas vojske postaju prioritetni sustavi i Europske unije i svijeta, a tako treba biti i u Hrvatskoj. Hrvatske Oružane snage spremne su i bit će još spremnije, to je zadatak i Vlade i mene kao ministra obrane.

Kad se vratite u 1990-e, je li to onaj isti neugodni osjećaj da prijeti rat, sličan kao i ovaj sada? Poznat mi je taj osjećaj, da. Kao i 1991., i tada smo promatrali vijesti u medijima, ali tada nije bilo društvenih mreža i otprilike su bile slične vijesti kao i ove danas. No, tada smo bili mlada država, potpuno nenaoružani i nespremni za bilo kakav oružani sukob, koji nam je bio nametnut. I opet je i u takvim okolnostima hrvatski narod uspio pobijediti. Ali, nikakvog razloga za paniku nema.

Već je poznato da ste sa 17 godina otišli u rat, dobro, recite nam koji je bio vaš motiv da kao klinac uzmete pušku u ruku? Moj je glavni motiv bio sačuvati i obraniti svoju državu. Najbrutalniji i najteži napadi bili su upravo na istoku naše države, tako da smo u mom kraju rat među prvima iskusili. Namjera mi je bila zaštititi svoju obitelj, svoje selo, kuću, dom, štititi Hrvatsku i hrvatski narod. Nisam htio propustiti te povijesne trenutke, a bio sam svjestan da to jest povijesni trenutak za Hrvatsku. Nisam htio biti netko tko neće sudjelovati u takvim trenucima. Moja cijela obitelj i ja dali smo se na raspolaganje, tada ZNG-ama, Hrvatskoj vojsci i MUP-u, kao moj najstariji brat, koji se aktivirao već 1990. I branili smo Hrvatsku. Kako su stizale sve teže i teže vijesti, a posebno su nam se urezale slike masakriranih hrvatskih policajaca u Borovu selu, u meni je bujala sve jača volja i želja da obučem odoru i uzmem pušku. Apsolutno nije bilo nikakve mogućnosti da me itko odgovori od toga. Premda me je, kao najmlađeg, naravno, pokušavala odgovoriti cijela obitelj, posebno majka.

Što su vam rekli otac i majka? Nisu bili oduševljeni. Otac je, naravno, tada obavio onaj “muški” razgovor sa mnom, objašnjavao mi da to ne mogu i ne smijem, da sam premlad, što sam ja primio na znanje i nastavio sa svojom namjerom. Majka je imala drukčiji pristup, pokušala je i ona, isto nije uspjelo. I zaključili su da me neće moći spriječiti da odem u rat, jer sam im rekao da ću, ako mi neće dozvoliti da u Antunovcu odem u vojsku, u Slavoniji, ići na neko drugo ratište, na jug Dalmacije, Liku ili na Banovinu. Onda su rekli da je bolje da budem tu. I to je bio početak mog ratnog puta. Na njega sam i danas ponosan, nisam ni u jednom trenutku zažalio, iako su to svakako bile najgore i najteže godine u mom životu.

I vaša su braća otišla u rat? Bilo nas je trojica braće, ja sam bio najmlađi, srednji brat Ante otišao je s 25 godina kao pripadnik 130. brigade i poginuo kod Paulin Dvora 16. prosinca 1991., a šest mjeseci prije toga bio se oženio. Njegova je žena četiri mjeseca nakon pogibije rodila njihova sina, koji je isto dobio ime Ante. To nam je ime nasljedno, moj ga je brat bio dobio po didu, koji je 1945. ubijen na Križnom putu. Treći brat Tihomir je preživio, on je najstariji, danas je u vojnoj mirovini, a bio je u HV-u do 2005.

Cijelo vrijeme rata bili ste u borbenom sektoru? Da, od početka do kraja rata. Počeo sam u 106. Osječkoj brigadi, potom je moje selo Antunovac početkom prosinca 1991. nažalost okupirano, početkom 1992. odlazim u postrojbu vojne policije, koja je tada radila posebne borbene zadaće i u kolovozu 1992. s tom postrojbom odlazim na južno ratište u Dubrovnik, koji je u okruženju. Išli smo trajektima iz Rijeke s borbenom opremom i vozilima do Dubrovnika, plovili smo 24 sata. I to je bio moj drugi odlazak na more u životu (smijeh). Akcije je vodio general Janko Bobetko, a mi smo bili upućeni na čišćenje zaleđa Dubrovnika prema Hercegovini, a s kojih se položaja Dubrovnik svakodnevno granatiralo. Primirje je tada, naime, vrijedilo za područje Hrvatske, ali ne i BiH, pa smo te položaje morali očistiti. Bili smo vraćeni u Osijek, a onda u siječnju 1993. upućeni na Maslenicu i tamo proveli šest ili sedam mjeseci. Nakon toga sam kao dragovoljac otišao u Mostar i tamo s pripadnicima HVO-a u borbi proveo 45 dana. Put me potom vodi u specijalnu postrojbu MUP-a Orao, nastavljam svoj ratni put i na Velebitu. S istom tom postrojbom sudjelujem poslije u akciji Bljesak, oslobađanju zapadne Slavonije i nakon toga mijenjam postrojbu, odlazim u 3. gardijsku brigadu, koja je, kad je počela Oluja, nažalost ostala u istočnoj Slavoniji. Tako da je to jedina naša akcija u kojoj se nisam borio i to mi je i danas žao. Imao sam u ratu i sreće, ozlijeđen sam samo jednom, na dan pada mog Antunovca, u napadu tenka koji je pogodio garažu u koju smo se povukli moji suborci i ja. Bile su to sitne rane, koje sam malo isprao rakijom. Eto, tako je to bilo.

Koliko je od te vaše ekipe iz 1991. njih stradalo u ratu? Samo iz mog razreda iz srednje škole u Domovinskom ratu poginula su četvorica. Otišlo nas je u rat jako puno, nas 30-ak mladih dečki. Njih sedam ili osam poginulo je u ratu, a 10-ak njih ostali su teški invalidi.

Što biste vi sada da dođe do iste situacije rekli svom starijem sinu da vam kaže isto ono što ste vi rekli svom ocu i majci, da će uzeti pušku i ići u rat? Svakako mi ne bi bilo drago, niti bih želio da dođe do toga da se moj sin mora naći pred tom dvojbom. Imam dva sina, jedan je sada spreman za Oružane snage, ima 24 godine, a drugi nije, ima tek osam godina. Poznavajući njih, a poznavajući i sebe, ja im to ne bih mogao zabraniti, jer nisam dozvolio ni da se meni zabrani kad sam osjetio taj zov, poziv i tu odgovornost da moram ići braniti svoju državu, pa ne bih ni njima htio to oduzeti. Ali bih im svakako dao pametne savjete, na temelju svog iskustva, koje meni možda tada nije imao tko dati.

Čini se da oni koji su prošli takav okrutni rat, kakav je bio naš Domovinski rat, pripadaju ljudima koji sada najmanje žele rat, zar ne? Mi ga apsolutno ne želimo. To je nešto najgore što se može dogoditi čovjeku, obitelji, zajednici, društvu, općenito cijeloj državi. Rat je horor za svakog normalnog čovjeka, za svakoga tko taj rat doživi kako smo ga doživjeli mi i moja obitelj. To je cjeloživotna trauma, nešto čega se cijeli život kasnije pokušavaš riješiti i to zaboraviti. I nakon određenog broja godina doneseš neke zaključke, razviješ određeni karakter i izgradiš sebe na sasvim drugačiji način kada uključiš i to ratno iskustvo. Sve što moramo učiniti jest da do rata ne dođe. I zato kada govorimo o opremanju, naoružavanju, uvježbavanju naše vojske, pojačavanju materijalnih prava vojnika, to nije ulaganje u rat, nego u mir. Svaka politika i svaki političar koji to tumači na drugačiji način je neozbiljan, nezreo i nedorastao te je velikim dijelom populist. Posebno za ova vremena. Jednostavno ne mogu shvatiti kada netko uspoređuje tenk i vrtiće. Jer taj tenk može učiniti nešto što će danas-sutra te vrtiće zaštititi, da oni budu puni djece. Iz tog razloga smatram da upravo ono što sad činimo jest prevencija budućih namjera bilo koga iz našeg okruženja, da mu ne padne na pamet ono što mu je palo na pamet početkom 1990-ih, jer su tada mislili da će Hrvatska pasti u roku 48 sati i da će zavladati Hrvatskom, i nisu uspjeli. E, sada mi moramo biti toliko jaki, spremni i opremljeni da takvo što više nikome ne padne na pamet i tako izbjegnemo žrtve i razaranja. Investiranje u oružane snage nije trošak, nego investicija koja ekonomski pokreće druge procese u državi koji dižu ekonomiju.

S kojim ste činom završili rat? Ne, ja sam jedan od rijetkih koji je prošao sve, a nema nijedan jedini čin.

Zanimljivo, iz rata ste izašli s 22 godine i što ste onda radili? Bio sam pripadnik 3. gardijske brigade i nastavio sam vojnu karijeru. Imao sam profesionalni ugovor, bio sam mlad, imao ratno iskustvo. Prije rata sam išao u građevinsku školu, prvo sam završio tu srednju školu, a kako smo bili “specijalci”, morali smo biti fizički spremni i osposobljeni, uz to navikao sam na trening te sam upisao Kineziološki fakultet.

Gdje, je l’ u Travniku? Ne, ne. U Zagrebu (smijeh). Platio sam ga svojim novcem, digao kredit na čekove i 1997. godine upisao specijalistički studij za sportskog trenera, studij sam završio 2001. Nisam, dakle, nikakav vječiti student. Naknadno sam 2021. godine upisao preddiplomski stručni studij i 2022. godine stekao status prvostupnika. Potom sam upisao i stručni diplomski studij, ali sam svoj status zamrznuo kada sam postao ministar obrane. A da se vratim na 2001. godinu – tada je politika tadašnjeg predsjednika RH i premijera bila da se sve one koji su u rat otišli 1991. uglavnom umirovi.

Dakle, odluka Stipe Mesića i Ivice Račana? Da, njihova politika dovela je do naših umirovljenja.

S koliko godina? S 28 godina.

Pa što da čovjek radi kad ga umirove s 28 godina? Jeste li u tih šest godina nakon rata barem stekli neki viši čin? Ne. Ostao sam cijelu vojnu karijeru, svih tih 11 godina, bez čina. Nisu me zanimali. Ja sam želio ostati samo vojnik. Imam dvije medalje i dobio sam pohvalu ratnog ministra obrane Gojka Šuška za hrabrost, za akciju kod Dubrovnika. I tako završavam svoju vojničku karijeru i sjedim doma tri mjeseca, odmaram, ne moram ujutro ustati na posao, a mirovina mi je iznosila manje od 500 eura. I što se događa? Vidim da ne mogu tako živjeti, moram nešto raditi, imam znanja i odlučio sam oformiti svoj klub za borilačke sportove. Radeći u tom klubu iskoristio sam svoje znanje iz specijalnih postrojbi i znanje koje sam stekao na studiju. Trenirao sam djecu i mlade kod mene u Antunovcu. Taj sam klub držao do 2005., trenirao sam 40-ak djece i 15-ak seniora i natjecatelja. I te sam godine počeo razmišljati o situaciji u mom Antunovcu. U ratu je potpuno stradao, bio razrušen i ne sviđa mi se kako se razvija. Vidio sam da se slabo radi, da se može bolje i da kaskamo u odnosu na druge. I nas nekoliko odlučilo se baviti politikom. Mene su predložili da se kandidiram za načelnika općine.

I, ušli ste u HDZ? Ne, u HSP. Pobijedio sam na tim izborima i od tada kreće moja politička karijera, u koju sam ušao, dakle, s nepune 33 godine. Na poziciji načelnika općine zadržavam se 12 godina, tri izborna ciklusa, a 2009. se razilazim s HSP-om. U HDZ sam ušao 2011. godine, u međuvremenu sam preuzeo općinski HDZ i pobijedio ponovno na izborima.

Tko vas je inicirao u HDZ? Tomislav Ivić. Tada je Glavašev HDSSB bio jak, a HDZ slab, pa su me pozvali i ponovno sam pobijedio na izborima. Novi poziv dolazi 2014., da preuzmem i županijsku organizaciju HDZ-a Osječko-baranjske županije. Preustrojavam je tako što sam rekao da moramo ići s novim, mlađim ljudima i snagama, koji nemaju teret iza sebe i najavio sam da ćemo 2017. vratiti HDZ u županiju. I to sam i učinio, pobijedio i postao župan. Tada sam obećao da ćemo 2021. prvi put osvojiti i grad Osijek, a uspjeli smo i u tome.

U vojsci ste ostali bez činova, ali u političkoj karijeri vam činovi, eto, dolaze jedan za drugim? (Smijeh). Je, reklo bi se redovito napredovanje.

I, koja je glavna karakteristika vašeg slavonskog HDZ-a? Zadržat ću se na Osječko-baranjskoj županiji, zato što sam za nju odgovoran. Karakterizira ga potpuna promjena i usklađivanje s novim vremenima. To jest HDZ koji se temelji na 1990-ima, na tim vrijednostima iz doba Franje Tuđmana, ali to je HDZ koji je prihvatio određene promjene u društvu, u političkom životu i odnosima i to je HDZ koji je dao priliku novim, mladim ljudima.

Biste li postali ministar da niste iz tog osječko-baranjskog HDZ-a? To ne znam, ne mogu procijeniti. Premijer Andrej Plenković pozvao me da budem ministar. Odazvao sam se i postajem, dakle, ministar obrane i potpredsjednik Vlade samo pet mjeseci prije kraja mandata druge Plenkovićeve Vlade. Napuštam poziciju župana jer sam smatrao da to trebam napraviti i da imam odgovornost kao predsjednik županijske organizacije i potpredsjednik HDZ-a. Da mi je bilo ponuđeno bilo koje drugo ministarsko mjesto, ne bih ga prihvatio. Ali ministarstvo obrane, to je bilo takoreći jedan kroz jedan. To sam rekao i premijeru. MORH nisam mogao odbiti zato što to ministarstvo predstavlja Hrvatsku vojsku. Sudjelovao sam u stvaranju te vojske i od prvih dana bio njezin vojnik i to je za mene bila velika čast. Izašao sam iz svoje zone komfora jer nisam mogao reći ne HV-u i OS RH.

I, došli ste još uvijek na vrijeme, u doba velikih potreba i promjena u HV-u i u vrijeme kada napokon imamo premijera koji shvaća potrebu brzog jačanja Oružanih snaga. Čini se da je vama brže uspjelo progurati neke nabave? Kad preuzmem odgovornost za nešto, dajem sve od sebe. Neću improvizirati, niti ću posao raditi polovično, od danas do sutra. Posao se radi strateški, planski, dugoročno, to je i moj životni pogled. Kao što smo mijenjali trendove u osječko-baranjskom HDZ-u i strateški ostvarivali uspjehe, na isti način mijenjamo trendove i u Hrvatskoj vojsci. Nije tajna da nam nedostaje vojnika. Trend dolaska naših vojnika koji prolaze dragovoljno služenje vojnog roka vrlo je pozitivan, jer je samo u prvoj rotaciji ove godine u Požegi njih gotovo 300 položilo prisegu. U 2024. godini u odnosu na 2023. broj dragovoljnih ročnika porastao je više od 100 posto. Vjerujem da je ovo prekretnica i da smo uspjeli ponovno zainteresirati mlade ljude za vojni poziv. Podigli smo plaće vojsci, u prosjeku za 30 posto, sređujemo infrastrukturu i opremu, nabavljamo novo oružje. U tijeku je velika modernizacija HV-a.

Prekretnica je bila nabavka Rafalea, kada je premijer šokirao vojni vrh, jer im je rekao da je njegova briga naći milijardu eura za avione, a njihova reći što nam treba, bez ustezanja i kalkulacija? Tako je. I prije su svi znali da se u Oružane snage mora investirati, a nitko nije htio jer je to bilo politički neoportuno. Odnosno, bilo je oportuno reći da će se novac drugdje trošiti, a ne na naoružanje. Iskreno ću vam reći da zbog takvih stavova onih vlada prije 2016. mi sada kasnimo nekoliko godina. Ovakav proces naoružavanja trebao je početi 2014. kada je Rusija provela prvu agresiju na Ukrajinu i zauzela Krim. Ovako nama trebaju još tri godine da bismo nabavili i dočekali isporuku većine onoga što nam treba.

Srećom, toliko otprilike treba i drugima? Da. Kada sam došao na ovu poziciju rekao sam premijeru pravo stanje stvari i da nam vojnik radi za plaću manju od 900 eura. Bili smo zajedničkog stava da treba nastaviti modernizaciju HV-a koja je započela nabavom borbenih aviona Rafalea. Naravno, moramo poticati i domaću vojnu proizvodnju. Uspjeli smo i ugovoriti nabavu moćnog raketnog sustava Himars M 142 te smo brzo dobili suglasnost američkog Kongresa. Ugovore smo potpisali pet do 12. Dakle, s nabavama se trebalo ići puno ranije, a oružje je sada višekratno poskupjelo zbog ruske agresije. Zato tražimo i nove partnere, nedavno smo bili u Turskoj s kojom želimo intenzivirati suradnju na području obrambene industrije putem turskih ulaganja u vojnu proizvodnju u Hrvatskoj. Da se vratim na Himarse, nisu svi shvaćali da tim raketnim sustavom mijenjamo stratešku poziciju u regiji.

Dobro, ali to vrijedi ako i kada uspijemo kupiti i dalekometne projektile? Bitno je da smo nabavili taj sustav i lansere. Za sada smo naručili rakete dometa 80 kilometara, a aneksima postojećeg ugovora mogu se nabaviti i one većeg dometa.

Hoće li i dalje ostati tajna koje sve naoružanje stiže s Rafaleima? Da. Još će ostati tajna.

Jeste li bili iznenađeni kada su Francuzi potpisali i sa Srbijom ugovor o nabavci Rafalea? Bio sam iznenađen. Francusku stranu sam otvoreno pitao hoće li oni i njima isporučiti zrakoplove sa svim sposobnostima koje će imati i hrvatski, a odgovor je bio ‘ne’, odnosno da neće dobiti zrakoplove sa svim sposobnostima kao i mi. S francuskim partnerima potpisali smo ugovore prema kojima će i naši Rafalei imati jednake sposobnosti kao i francuski. Mogu najaviti da uskoro stiže i 10 Leoparda 1, koje nam posuđuju Švicarci kako bi mogla početi obuka na ovim tenkovima i ostat će kod nas sve dok nam ne stignu najmoderniji Leopardi 2A8. Hrvatska će nabaviti 44 Leoparda 2 A8, a prvi novi, najmoderniji Leopardi 2 A8 trebali bi stići 2027. godine.

Nakon što smo poslali u Ukrajinu dosta našeg naoružanja istočnog podrijetla, mnogi su zabrinuti da smo se razoružali, jer svi ti novi sustavi dolaze tek za dvije do tri godine? Nismo se razoružali. Mi se prebacujemo na zapadnu tehnologiju, a kada je o tenkovima riječ, da umirim zabrinute, nakon odlaska 30 naših tenkova M-84 zadržali smo dovoljan broj borbeno spremnih tenkova.

Dosta je ljudi zabrinuto jer nabavka novog oružja ide sporo, pa pitaju zašto ne nabavimo još ovo ili ono? Danas je teško nabaviti novo naoružanje jer se na isporuku prilično dugo čeka, za bilo koje naoružanje, ako ga je uopće i moguće nabaviti. Naoružanje je i poskupilo, i to višekratno od početka agresije na Ukrajinu. Spomenut ću samo jedan primjer, granate od 155 mm koje koristimo za naše haubice stajale su prije tri-četiri godine 600 eura po komadu, sada stoje 5 tisuća. To je ogromno poskupljenje, a tako je, nažalost, i s brojnim drugim sustavima. Šest besposadnih letjelica Bayraktar stiže nam uskoro, a ostalo naručeno naoružanje, Himarsi 2028., Leopardi u 2027. i 2028., osam novih Black Hawkova također stiže 2028.

Bradleyji nekako sporo izlaze s remonta iz hala Đure Đakovića? Istina, ima kašnjenja, isporučeno ih je osam i provodi se obuka mehaničara na četiri Bradleyja, a potom i posada na preostala četiri. U ovom se trenutku u Hrvatskoj nalaze 44 od 62 Bradleyja na kojima se treba provesti remont, a koji moraju biti spremni u 2026. Tražit ćemo od vlasnika da se poštuju ugovoreni rokovi i da se s isporukom više ne kasni.

Više je puta premijer najavljivao da u ovoj godini na red dolazi HRM. To znači rješavanje pitanja nastavka gradnje još tri OOB-a u Brodosplitu i nabavka korveta? Kad sam postao ministar, moj je prvi sastanak bio s vlasnikom Brodosplita Tomislavom Debeljakom. Dogovorili smo ‘brod po brod’. Prvi brod iz serije, Umag, isporučen je i plaćen, a ostala tri u fazi su pregovora. Još se nismo dogovorili oko svote koju oni traže, odnosno koju smo mi spremni platiti. Pokušat ćemo se “pronaći” jer bi bila obostrana šteta ne dovršiti ih. Vjerujem da ćemo pronaći zajednički jezik. Kada govorimo o korvetama, dogovor je da krenemo u razgovore o isporuci dviju korveta. To je brod od 100 metara koji ima protupodmorničko, protubrodsko i protuavionsko djelovanje, s ozbiljnim elektroničkim i radarskim sustavima. Uskoro ćemo uputiti upite, zahtjeve za informacijom, svima zainteresiranima koji mogu isporučiti korvete. Presudna će biti brzina isporuke, cijena i mogućnost izgradnje korvete, barem djelomično, u našim brodogradilištima.

Novo oružje znači i nove ljude. Stručnjaci kažu da za korvetu treba posada od 100 ljudi, da će njihova obuka trajati godinu dana? Dao sam nalog svim upravama u MORH-u i Glavnom stožeru Oružanih snaga da izvijeste o stanju spremnosti i operativnog djelovanja vojske na svim razinama. A to se odnosi i na pripreme obuke i za korvetu i za ostala naoružanja. Zato sam i sretan što je počeo trend rasta interesa za poziv vojnika. Ono što već sada razvijamo jest upravljanje sustavima bespilotnih letjelica, kibernetičko ratovanje i sigurnost, elektroničko ratovanje i ometanje.

Kad će naši Rafalei biti operativno sposobni? Rafalei štite suverenitet hrvatskog zračnog prostora, a kada govorimo o potpunom nadzoru našeg neba, odnosno Air Policingu, Rafalei će to preuzeti krajem ove, odnosno početkom 2026. Nabavljamo i potpuno nove radarske sustave koji će zamijeniti postojeće.

S obzirom na to da su naša skladišta prilično ispražnjena, ne bi li bilo mudro napuniti ih opet u slučaju potrebe? Mi te kalibre koji su otišli u Ukrajinu više ne koristimo, ali ovdje govorimo i o pričuvi lakog streljačkog oružja i svih drugih kalibara? Za pričuvu oružja i streljiva naravno imamo, ali je potrebno dodatno napuniti skladišta streljivom i granatama kalibara koje sada koristimo i napunit ćemo ih do vrha. U Turskoj smo i o tome razgovarali i oni pokazuju interes da sudjeluju u rješavanju našeg strateškog problema, a to je izgradnja tvornice streljiva. Razvijanje naše vojne industrije je prioritet. Imamo ozbiljne razgovore s velikim europskim proizvođačima poput Rheinmetalla, koji su zainteresirani za partnerstvo i ulaganje u hrvatsku vojnu industriju. Podigli smo sve naše sustave kako bi se MORH uključio i u razvoj projekata koje rade neke domaće tvrtke i koje razvijaju borbene dronove velikog dometa. Bilo je važno pokrenuti se, ali za to treba vremena, kao kad naručuješ novo oružje.

Ostaje, dakle, plan da do 2028. Oružane snage RH budu potpuno transformirane i modernizirane? Do 2028. bit će potpuno spremne i osposobljene za nove tehnologije i naoružanje. Potreban je kontinuitet i ako ovako nastavimo s ulaganjima, do tada ćemo biti potpuno spremni za odvraćanje u svim domenama, na kopnu, u zraku i na moru. U iduće tri godine planiramo uvesti veći broj novih vojnika u profesionalni sustav. Osobno, bio bih sretan kada bi se taj broj mogao uvećati na 30 tisuća, jer toliko bi bilo optimalno da Hrvatska ima profesionalnih vojnika u ovim vremenima. To jest veliki zadatak s obzirom na to da bi trebalo brojčano udvostručiti Oružane snage.

Da, neke su države već udvostručile vojsku, poput Poljske, a slijede ih još mnoge EU države. Što kažete na teze da EU propada u novim okolnostima? Kada govorimo o obrambenim potencijalima EU, to je gospodarstvo od skoro pola milijarde ljudi, razvijenije od gotovo svih političkih grupacija s kojima se možemo uspoređivati. Naša je ekonomija ogromna i ako će doći do preusmjeravanja dijela EU fondova na obranu i sigurnost, tada će Europa moći bezbrižno gledati u budućnost u sigurnosnom smislu. Ne moramo mi graditi zajedničku vojsku. Dovoljno je sada i da sve članice znatno pojačaju obrambena izdvajanja, a prvo što trebaju učiniti jest ojačati granične države na istoku. To znači da te fondove treba prvo otvoriti baltičkim zemljama, Poljskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, ali treba ih otvoriti i Hrvatskoj. Hrvatska u ovoj situaciji mora širiti svoja partnerstva, pa nakon posjeta Turskoj, uskoro odlazim i u Poljsku, s kojom imamo jako puno dodirnih točaka i interesa.

Vidjeli ste što je izjavio poljski veleposlanik Pawel Czerwinski, da bi i Hrvatska mogla biti cilj ovdašnjih ruskih proksija ako se zakomplicira situacija na Zapadnom Balkanu? On je potpuno u pravu. Velika politička geostrategija Srbije uvijek je uključivala i hrvatski teritorij. Drugo, Hrvatska zbog svog geopolitičkog položaja i oblika ranjiva je i izložena ugrozama. Hrvatska je stoljećima predziđe zapadne kulture i civilizacije. Poljski veleposlanik, dakle, to da smo mi ugroženi i prvi na redu nije rekao bez razloga. To je dobronamjerno upozorenje koje dolazi od veleposlanika zemlje koja je u povijesti bila dijeljena od svojih susjeda i koja se sada pobrinula znatnim jačanjem svojih vojnih sposobnosti da joj se to više nikada ne dogodi.

Kad razgovarate s kolegama ministrima u Bruxellesu i NATO-u, postoji li bojazan od povlačenja Amerikanaca iz Europe? Postoji velika bojazan, jer bi njihovo moguće povlačenje iz baza u Europi, primjerice konkretno s Kosova, značilo ogroman problem za sigurnost naše regije. Ako dođe do eskalacije sukoba na Kosovu, prelit će se i na BiH gdje živi gotovo 300.000 Hrvata. Ako Amerikanci razmišljaju o sigurnosti jugoistoka Europe, oni odavde ne smiju otići. Ako odu, a to jest njihovo pravo, onda je naša obveza biti spreman za taj scenarij. Svaka ozbiljna država ne može se i ne smije kockati s vlastitom sigurnosti i svojim narodom, zato strategije obrane moraju uključivati sve scenarije. Ozbiljne države imaju ozbiljnu vojsku i policiju, neozbiljne neozbiljnu, a one koje to ne zanima imaju kaos. Kada Hrvatska ne bi bila sigurna zemlja, a što sada jest, zaškripao bi i naš turizam, koji nam ostvaruje gotovo 20 posto BDP-a. Kinezi rade strategije unaprijed za 50, čak 70 godina, ozbiljne EU države za idućih 20 godina. U svoju obranu i sigurnost najviše ulažu upravo najrazvijenije države poput skandinavskih država te Švicarske.

Kako komentirate činjenicu da nas srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić slijedi u stopu kad je riječ o vojnim nabavkama, neke doslovno i kopira? Njegova politika oduvijek je bila plašenje Srbije Hrvatskom. I Hrvatska je stalna tema u svim njegovim režimskim medijima. Da Hrvatska predstavlja opasnost za svoje susjede itd. Zbog održavanja svoje političke platforme on jednostavno mora proizvoditi neprijatelja. Pa je sada to Hrvatska i, naravno, Albanci s Kosova. Nadam se i želim misliti da će jednog dana shvatiti i u Srbiji da im Hrvatska nije nikakva prijetnja, ni sigurnosna, ni gospodarska, nego je to zemlja koja im je, otkad smo ušli u EU, pružala ruku za suradnju kako bi i Srbija ušla u EU, što jest interes i za RH. I u interesu je hrvatske zajednice koja živi u Srbiji. Jer članstvo u EU pridonosi normalnijem i stabilnijem funkcioniranjem država, pa bi tako bilo i sa Srbijom.

Dok tako ne bude, bitna nam je renesansa HV-a do 2028., no onda bi bilo važno da i vi svoj posao do tada završite, premda vidimo da ova Vlada u trećem mandatu ima velikih problema, škripi? Važan je kontinuitet, presudno je ne stati u procesu naoružavanja HV-a, jer stanemo li, opet ćemo izgubiti zlatne godine i to govorim bez obzira na to tko će biti ministar obrane i tko će odraditi taj posao do kraja. Tko god bio sljedeći, nadam se da će biti svjestan svega ovoga o čemu razgovaramo. Ne znam što će biti sutra i nisam tu ja bitan, nego Oružane snage.

Hoće li biti i nekih novih “činova” u vašoj političkoj karijeri? Mnogi to od vas očekuju. Nisam čovjek koji je opterećen “činovima”. Ministar sam obrane i potpredsjednik Vlade kao i potpredsjednik HDZ-a, to su dužnosti na koje sam fokusiran.

Kakav imate osjećaj, hoće li naš predsjednik Zoran Milanović biti vaš partner ili protivnik u tom poslu? Prvog dana kad sam došao na ovu poziciju rekao sam da poštujem hrvatske zakone i Ustav, koji točno definira položaj i ulogu predsjednika države. Neću biti taj koji će zatezati. Spreman sam surađivati s Predsjednikom unutar Ustava i zakona, ni više ni manje od toga, uvažavati njegovu poziciju i s njim kreirati ono što je i njegova ustavna ovlast. To uvažavanje mora biti obostrano i u istom cilju. Ako nismo na istom putu koji vodi jačanju našeg obrambenog sustava, onda nećemo moći surađivati. Moja je ruka uvijek bila pružena, ali očekujem korektnost i s druge strane.

Morat ćete s njim proraditi i strategiju, dugoročni plan razvoja Oružanih snaga, kao i zakon o povratku obveznog vojnog roka? Te je sve dokumente MORH dovršio i dostavljeni su Vladi, nakon svih usuglašavanja Vlada će ih uputiti u proceduru.

Što je s mimohodom za 30. godišnjicu Oluje? Hrvatska vojska sprema se za mimohod u kolovozu, još komuniciramo hoće li datum biti 4. ili 5. Održat će se u Zagrebu, postoji potpuno razrađen scenarij samog mimohoda, sve grane Oružanih snaga RH pripremaju tehniku, ljudstvo. Prikazat ćemo i najnovije naoružanje, pa i neko koje je u postupku dolaska. Razgovaramo i s nekim stranim partnerima i o njihovu sudjelovanju na našem mimohodu.

Objavljeno 2. ožujka 2025. godine u Večernjem listu | Autor: Davor Ivanković; Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL