Foto: Privatna zbirka D. Belančić

Pilot koji leti visoko, ali ostaje prizemljen – Darko Belančić o očinstvu, djeci i svijetu izvan ekrana

Biti pilot nije samo zanimanje – to je način života. Dani provedeni u vojarni, na aerodromima i u stalnom kontaktu s avionima s vremenom postanu svakodnevica. No kada u život uđu djeca, perspektiva se mijenja

O tome sam razgovarala s bojnikom Darkom Belančićem, voditeljem akrobatske grupe Hrvatskog ratnog zrakoplovstva “Krila Oluje”, instruktorom letenja. Riječanin, koji je u Zadru od 2007. godine i ovaj grad potpuno osjeća svojim.

Svaki otac može biti superjunak u očima svojeg djeteta, ali ipak… svaki put sam jednako oduševljena kad čujem taj zvuk koji stvore Krila Oluje kada prelete iznad Pozdrava suncu, znajući da Darkova kćer i sin tada znaju – evo nam stiže tata!

Ususret Danu očeva, provjerila sam kako su Darku roditeljstvo, tehnologija i svakodnevica s djecom promijenili prioritete.

Djeca mijenjaju pogled na rizik

“Nisam mislio da će me djeca toliko promijeniti, ali jesu”, priznaje.Prije, kaže, nije toliko razmišljao o posljedicama svojih postupaka.

“Uvijek postoji svijest o sigurnosti, osjećao sam to s Karlom (supruga, op.a.), ali to nisam osjećao tako intenzivno. Kad dobiješ djecu, sve počneš doživljavati drugačije. Odjednom razmišljaš: nisi više sam, djeca su tu.”

Ne kaže da ga je to potpuno uozbiljilo, ali priznaje da su mu se prioriteti potpuno presložili.

“Tada si posložiš u glavi – ovo je posao, a ovo je obitelj. Djeca su ono što je zaista bitno.”

Posao koji se živi

Biti pilot, kaže, nije klasičan posao.

“Tako da me to poprilično promijenilo. Neću reći da me potpuno uozbiljilo, ali mi je definitivno promijenilo prioritete. Bez obzira čime se baviš, svatko će reći da na kraju u životu najvažnije postane ono što ti je stvarni prioritet.

Kad kreneš u ovaj posao kojim se ja bavim, to je posao koji živiš. Doslovno i preneseno. Kad dođeš na školovanje, živiš u vojarni, na aerodromu, stalno si okružen avionima. Gledaš ih svaki dan, stalno si uz njih. Nakon 5, 10 ili 15 godina takvog života to ti postane potpuno normalno. Na neki način živiš u simbiozi s avionima i zrakoplovstvom i sve gledaš kroz tu prizmu.

Ali djeca te u jednom trenutku preslože. Tada si u glavi posložiš: ovo je posao, a ovo je obitelj. Djeca su ono što je zaista bitno. Ta tranzicija se dogodi i po mom mišljenju je to nužno i dobro.”

Pilot i tata – balans između dvije odgovorne uloge

Kako djeca gledaju na tatin posao?

Zanimljivo je da njegova djeca očev posao doživljavaju sasvim prirodno – Darka pitam jesu li nekada zabrinuti.

“Mislim da su više uzbuđeni nego zabrinuti. Treba uzeti u obzir da oni mene drugačije niti ne znaju. Rodili su se kad sam već bio u timu i radio ovaj posao. Za njih je to normalno. Da njih pitaš je li tata pilot ili vozač kamiona, njima to možda ne bi značilo neku veliku razliku, jer me cijeli život poznaju samo u ovom poslu.”

Ipak, ponos je vidljiv.

“Kad su s vrtićem bili ovdje i kad sam došao, vidio sam koliko je moj sin bio ponosan. A i kći se voli pohvaliti.”

Djeca i tehnologija: izazov današnjice

Jedna od tema o kojoj sam htjela porazgovarati a odnosi se na izazove modernog roditeljstva je odnos djece i tehnologije.

“Mi smo kao djeca bili stalno vani – penjali se po drveću, igrali nogomet, istraživali… Danas djeca imaju mobitele, tablete, Netflix i PlayStation.”

Problem je, kaže, što je ta tehnologija izuzetno privlačna.

“Ljudi koji su to osmislili napravili su to jako dobro. Kad ih pitam žele li igrati PlayStation ili jesti ručak, mislim da bi se uvijek radije igrali. Djeca će gotovo uvijek prije izabrati ekran nego nešto drugo.”

Roditeljska kontrola i granice? Darko mi kaže kako u njihovoj obitelji postoje jasna pravila.

“Starija kći ima mobitel, ali pod kontrolom. Koristimo Family Link i kontroliramo što može gledati.” Mobitel, naglašava, ima svoju svrhu.

“On služi da se možemo čuti i da znam gdje je. Ne služi za igranje.” Ipak, priznaje da nije uvijek lako.

“Ponekad nas djeca pitaju zašto ne mogu biti kao ”druga djeca”. Ali granice moraju postojati.”

Digitalna generacija

Već sada, smatra, vide se posljedice digitalnog odrastanja.

“Djeca sve više komuniciraju preko poruka. Često ne osjećaju težinu riječi.” Sjeća se Darko kako je bilo nekad.

“Ako si bio bezobrazan na igralištu, brzo si naučio da riječi imaju posljedice.” Zato u njihovoj obitelji pokušavaju što više vremena provoditi na otvorenom. A Zadarska županija, slažemo se Darko i ja, stvarno je “za poželjeti”. Hoćeš park, livade, proplanke, jezero, more, utvrde, stijene…

“Trudimo se ubaciti aktivnosti koje su možda malo staromodne – crtanje, rezanje, bojanje, boravak u prirodi, planinarenje. Veća putovanja planiramo, ali jednodnevne izlete često radimo spontano. Samo kažemo: ‘Ajmo negdje.’”

I to je, kaže, često najbolji plan.

“Kad su u prirodi, vani, umore se, ali to je nekakav jako zdrav umor – nema nervoze! A kad igra igrice dva sata navečer, koma je, neće ići na spavanje… totalno drugačija priča.

A veća putovanja? Darko kaže kako sa suprugom planira barem jednom godišnje otići na neko dalje mjesto, naravno, s djecom. Zapisuju lokacije. Nedavno su bili na Bjelašnici. Shvatili su da moraju odabrati neke bitne kulturno i povijesno znamenite stvari. Kada su bili u Parizu to je naravno bio Eiffelov toranj i Notre Dame. Posjetili su Rim, Veneciju, Edinbourgh…

Darko snima i video materijale, koje voli montirati i tako stvara lijepe uspomene s putovanja, izleta i ostalih “ekstremnih sportova” koje samo roditelji razumiju, ima tu smijeha, suza, kaosa, stvarni su to trenutci bez filtera. Nisu samo vrijedan “obiteljski podsjetnik” i album, jako su praktični za sve koji požele učiniti isto – djeci pružiti avanturu i nezaboravno iskustvo o kojem će pričati još mjesecima!


Objavljeno 19. ožujka 2026. godine | ezadar.net.hr | Autor: Iva Pejković