Telefon im je uvijek u ruci, čak i na kupanje s obitelji idu s dva auta: ‘Kad smo vidjeli što je pisalo na krovu te kuće…‘

Kad je u plavom dežurstvu, Ante Vranjić najradije je uz more, svejedno lovi li ribu, plovi malom brodicom ili samo sjedi uz obalu i gleda pučinu. Marin Zubčić voli zaigrati nogomet ili voziti bicikl po neasfaltiranim cestama, Ivan Dukić opušta se u ribolovu, a Igor Mindoljević odmara ili sa suprugom odlazi na treninge CrossFita.

Ipak, svima je najljepše kad su s obitelji.

Štogod da radili, telefon ne ispuštaju iz ruku. Jer, pozovu li ih s posla, sva četvorica za najkasnije jedan sat i 20 minuta trebaju biti u Zemuniku. Prečice kojima dolaze do autoceste lako bi prešli žmirećki. Dva sata nakon telefonskog poziva moraju uzletjeti.

Trojica od njih piloti su kanadera, Marin Zubčić je tehničar letač, svi su bojnici Hrvatske vojske i radno mjesto im je baza 855. protupožarne eskadrile Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u Vojarni “Pukovnik Mirko Vukušić” u Zemuniku Donjem pored Zadra. Eskadrila spada pod 93. krilo HRZ-a.

Svi oni požare gase desetljećima, nedavno su se vratili iz Francuske, gdje je požar gotovo progutao dijelove oko Bordeauxa, iz grada i okolice evakuirano je 220.000 ljudi. Gorjelo je područje veličine otoka Krka, 42.000 hektara, i još nekoliko puta više u drugim dijelovima Francuske. Na požarište su, u sklopu europskog mehanizma zaštite RescEU, otišli 24. srpnja, s vatrom su se borili devet dana dok napokon nije i ugašen, u Hrvatsku su se vratili 2. kolovoza.

O toj su misiji mediji redovito izvještavali, a i MORH je uveo hvalevrijednu praksu objava izjava svojih djelatnika s terena, a Jutarnji sada ekskluzivno donosi njihove životne priče. Tko su oni iza uniforme, što ih motivira i zašto su se odlučili za ovaj težak posao u svojoj eskadrili pod zapovjedništvom pukovnika Milana Došena.

No, recimo prvo nešto o Eskadrili.

Počeci Eskadrile bili su skromni, osnovana je u travnju 1994. godine s dva unajmljena kanadera, da bi danas imali šest vlastitih aviona i šest Air Tractora. Flota je značajno obnovljena nakon tragične pogibije vatrogasaca na Kornatima 2007. godine, zadnji je kanader stigao 2010. godine. Vrijednost jednoga mjeri se u desecima milijuna eura.

– Kao potpisnici RescEU mehanizma, Unija nam je kupila još dva kanadera nove generacije, jedan će stići 2029., drugi godinu kasnije – kaže za Jutarnji pukovnik Došen.

Osim požara na Jadranu, hrvatski piloti (“požare ne gase avioni nego piloti”, kaže pukovnik) bili su na požarištima u 12 zemalja; dok Hrvatska nije bila članica EU, odlazili su dogovorima vlada dviju zemalja.

Kad ga pitamo koji se njemu požar osobito urezao u sjećanje, pukovnik će reći da je pilotima gašenje požara posao, ali ono što se pamti jest “kad vidite da gori nečija imovina”.

– Daješ maksimum, a opet nisi dovoljno moćan da budeš još brži kako bi spasio ono što je netko mukotrpno gradio 30 godina, a u sat vremena sve nestane, bio to maslinik, obrađeno polje ili kuća. A ne daj Bože čujete li da je netko izgubio život – kaže. Iz Zagreba je, desetljećima živi u Zadru, 49 mu je godina, leti zadnjih 30-ak. Sa suprugom Silvijom, članicom HGSS-a, ima sina Mateja, starog sedam godina, koji obožava s tatom letjeti Cessnom.

Radno vrijeme posade kanadera ljeti u bazi je od 7 ujutro pa do zalaska sunca, što zovu žutim dežurstvom. Nisu li taj dan na aerodromu, u pasivnom su, plavom dežurstvu, što znači da od poziva do baze moraju stići za sat i 20 minuta jer za dva sata polijeću. Slobodni su svaki osmi dan. Zbog takvoga ritma letači (nazivamo ih ovim terminom jer on objedinjuje pilote i tehničare letače) se ljeti od svojih kuća gotovo nikamo ne udaljavaju. Zimi rade u smanjenom obujmu, ne dežura se za sve avione, dežurni su po jedan kanader i Air Tractor, ali prema procjenama i njih više. No, nije to besposleno vrijeme, štoviše, koristi se za trenaže, simulacije… Od studenoga počinju koristiti godišnje odmore. Do ožujka je mirnije, a tada počinju bure i sjetveni radovi, pali se korov, pa počinju i požari.

Ova je požarna sezona intenzivnija nego lanjska, Eskadrila je angažirana 95 puta na požarima i 30 na protupožarnom izviđanju, letjeli su 400 sati naleta za požare i 100 za izviđanje, što je čak dvostruko više nego lani i oko pet puta više nego godinu prije toga.

– Ova je sezona počela dosta aktivno i, nažalost, sljedećih deset dana ne vidimo da će se smiriti (razgovor smo vodili u srijedu, 5. kolovoza, op. a.), još uvijek je suša i nema najave veće kiše. Na požarima smo svakodnevno i siguran sam da će ova godina biti u gornjoj granici, a može se dogoditi, kako je krenulo, da bude i rekordna. Ali ne želim to predviđati, tko zna – kaže. Zbog sve ekstremnijih vremenskih prilika požari su danas, kaže, intenzivniji nego prije nekoliko desetljeća. “Žešći su i brže gore”.

Ritam je nesmiljen.

– Ima lakših i težih dana. Teži je kad nas iz Zapovjedništva nazovu oko tri–četiri sata ujutro, iz Zemunika nerijetko krećemo još za mraka, ovisi gdje je požar, kako bismo sa zorom počeli gasiti. Tri i pol sata smo u zraku, zatim slijećemo i natočimo gorivo, sat vremena odmaramo, ne svi istovremeno, uvijek je netko u zraku, pa iznova uzlijećemo. Tada zovemo svoje zamjene iz plavog dežurstva da dođu u bazu i pripreme se za let, jer maksimalno smijemo biti sedam sati u zraku. Takvi su dani jako intenzivni jer leti se cijeli dan, svi avioni lete i sve se posade izmjenjuju. I tehničari rade cjelodnevno jer uvijek treba neki servis – govori nam pukovnik Došen.

Prva međunarodna misija Eskadrile bila je 2007. u Makedoniji, od tada do danas bili su u njih 46 u 12 zemalja – u Albaniji, Makedoniji, BiH, Crnoj Gori, Portugalu, Sloveniji, Turskoj, više puta u Grčkoj, četiri puta u Izraelu…

– Osim što dežuramo u Hrvatskoj, dva su aviona zadnjih osam godina uvijek dežurna za RescEU i EU za te avione pokriva dio troškova. I nije da mi moramo u misiju kad nas pozovu, ovisi o našoj procjeni situacije u Hrvatskoj, jesmo li i u koliko velikoj ugrozi. A i ako odemo, evo kao sada u Francusku, zatrebaju li avioni, jako brzo smo natrag, iz Nîmesa smo se vratili za 2,5 sata. U ovom trenutku, recimo, već znamo da ne možemo nikome dati ni jedan avion, temperature su visoke i očekuje se jak vjetar. Ali možemo li pomoći, pomognemo i trebamo pomoći. Zatreba li, i oni će nama, ali, srećom, otkad ja letim, pomoć izvana nam nije trebala – zaključuje pukovnik.

Zapovjednik misije u Francuskoj bio je bojnik Ante Vranjić (42), Šibenčanin je, ima suprugu Ninu i dvoje djece, Niu (13) i Jakova (10). Već su navikli da ljeti zbog tatina posla ne putuju nikamo, a idu li na kupanje, to je s dva automobila, kako bi u slučaju poziva Ante odmah mogao krenuti.

Na plaži imaju definirane obrasce ponašanja: žena gleda mobitel dok on pliva. Sve to nije mu teško kad zna da su spasili nečiji život ili imovinu.

“Sjećam se kad smo se vraćali s požarišta, a na krovu kuće je pisalo ‘hvala‘. To je ono što vas diže, nahrani vas”.

Lijek za stres mu je obitelj, ima i mali brodić kojim isplovi pa uživa u svom miru i zalasku sunca, kaže. Dok lete, sve je strogo po protokolu i ozbiljno, ali kad zakorače na zemlju, počinje međusobno zezanje.

“Ugasimo li požar, smijemo se i međusobno jedni druge zezamo na račun bilo čega, a ako ga ne ugasimo, onda se odmah, bez da itko s ikim priča, istuširamo i bez riječi, namrgođeni, odmah idemo doma, znamo da ujutro uzlijećemo opet”.

Da bude pilot Anti je, vjeruje, “namjerio Bog”. Jer on je namjeravao studirati FER, a na testiranje za vojnog pilota otišao je jer mu se tih dana nije dalo na nastavu, a od prijatelja Marina Živkovića je saznao da tko ide na testiranje ima opravdane dane.

“Kad sam prvi put sjeo u avion, znao sam da je to – to. Bila je to ljubav na prvi pogled”.

Bojniku Anti, kao i većini budućih vojnih pilota, san je bio letjeti nadzvučnim letjelicama. Nije mu se ostvario, sedam je godina bio instruktor budućim pilotima, letio obalnu stražu, što mu je bilo zanimljivo, ali došla je faza kad je želio novi izazov.

“Sanjao sam neki Gripen ili F-16, neki zapadni tip zrakoplova, ali kad se vojska, umjesto kupovine novih aviona, odlučila za modernizaciju MiG-a 21, to me nije nimalo zanimalo. Pružila mi se šansa za kanader, prihvatio sam i do danas nisam požalio. Osim što, govorimo li o iskonskom letenju, protupožarnome nema premca, drugi efekt je humani rad, a to je nešto što vas drži. Sad u Francuskoj smo, recimo, sjedili na ručku, prišao nam je stariji barba i pitao ‘Hrvati?‘, kažemo da jesmo, a on na stol stavlja zgužvanih 50 eura i kaže ‘evo za piće‘. Jasno da ih nismo uzeli, ali takvi vas trenuci baš dirnu i shvatite zašto radite ovaj posao. Taj pogled malog čovjeka i to hvala je vrh”.

Ima potporu supruge Nine, bez toga bi ovaj posao bilo, kažu nam svi sugovornici, nemoguće raditi. Posao nije nimalo lagan, ali svi mi smo zaljubljeni u njega i samo tako se i može ovo raditi. I ta ljubav ne prolazi”.

Naši sugovornici piloti posebno ističu važnost tehničara, bilo letača ili onih na zemlji, bez kojih, kažu, ne bi bilo ničega. “Svi smo jedna velika obitelj koja diše istim plućima. Piloti su u prvom planu, a ovi su ljudi apsolutno jednako važni za to što radimo. Jedni bez drugih ne možemo i to je totalna simbioza”.

A jedan od tehničara je i bojnik Marin Zubčić (42), njihov je zapovjednik. Iz zadarske je Pridrage, živi u Zadru, žene i djece nema. Djelomice će to pripisati i poslu kojim se bavi, “jer brak, što vidim kod kolega, a i veze, što znam iz iskustva, dosta tu pate. Nikad ne možete planirati slobodno vrijeme, uvijek ste u stand-by modu, u niskom startu, a što, jasno, utječe na privatni život”.

Zbog toga nije čudno da se pripadnici eskadrile i privatno puno međusobno druže, kumuju jedni drugima. “Više vremena provedemo jedni s drugima nego doma, takoreći smo obitelj”. Niti Marin nije planirao u protupožarnu jedinicu, ali danas je ne bi mijenjao. Tehničar je letač, što znači da je član posade u kanaderu, a to itekako voli.

“Moj posao kao časnika je planirati i pratiti procese održavanja aviona. Svakoga dana po dolasku na posao tehničari prvo pregledavaju avione i oni su spremni za požar. Prije samog leta još se samo kratko obiđe oko njih i ide se na let. Tehničar letač u zraku prati parametre leta, a u slučaju slijetanja na drugi aerodrom pregledava avion, puni ga i priprema za ponovno uzlijetanje. U povratku s leta tehničari, ovoga puta ne letači, iznova pregledavaju avion, nadopunjuju gorivom i uljem, sve mora biti spremno za sljedeći let. Air Tractori nemaju tehničara letača”, kaže.

Jutarnja kava mu je svetinja, a popit će je sam, u tišini. Kad se na terenu, kao ovom u Francuskoj, dogovore kad je buđenje, on se uvijek digne ranije i obavi svoj ritual.

Dok Marin Zubčić nema djece, njegov pandan po činu, Ivan Dukić (40), ima ih troje: Dominika (14), koji je plane spotter, ali će se ipak od jeseni krenuti za pomorca, smjer nautika; Anu Mariju (12) i Deu (8). Oni znaju da, kad ga nema, tata gasi požar i na to su naviknuti, ali zato svaki slobodni trenutak provode zajedno. Pa su im zime najdraže. Cure mu isto obožavaju avione, iz Francuske im je donio kape i majice sa slikama kanadera.

Marin je gasio mnoge požare, svake sezone bude neki upečatljivi, ove je to bio požar u Francuskoj.

“Tijekom cijele karijere u svijesti su mi ostali požar u Splitu, ali i drugi veći požari u Dalmaciji. Najgore je kad treba završiti gašenje i jako malo fali, a dolazi nevrijeme koje će nam možda zatvoriti aerodrom i nećemo se imati vremena vratiti pa moramo otići, a požar će ostati. Tada molimo Boga da nadolazeće nevrijeme ugasi požar. Kad se utrkujemo s vremenom i iščekujemo što će biti. Takve su situacije karakteristične za rujan, kad je ljeto na izmaku.”

Da će biti pilot poželio je onoga trenutka kad je, kao trogodišnji dječak, sjeo u helikopter, a da će letjeti kanaderom znao je kad je, kao srednjoškolac, na plaži vidio prelet kanadera pa i sam poželio letjeti njime.

Dežurao je na aerodromu kad je saznao da ide za Francusku, završio što je imao i otišao se doma odmoriti. Ujutro je letio za Nîmes i isto poslijepodne odradio smjenu na požarištu, da bi sutradan otišao za Bordeaux i ostao ondje do povratka u Hrvatsku.

“Ono što me fasciniralo je veličina požara, a sat vremena prije zalaska sunca smo, zbog crne dimne zavjese, morali pojačati svjetlo u kabini da bismo vidjeli instrumente”.

Splićanin Igor Mindoljević u srijedu je bio u pasivnom, plavom dežurstvu i sa suprugom Vinkom odmarao u domu u Stobreču. Redovito prati meteorološka izvješća pa kad zna da bi moglo planuti, unajmi stan u Zadru. Ova nedjelja mu je slobodna i planira otići na feštu u Sali, odakle mu je majka.

“Bez problema se opuštam, adrenalin nakon toliko godina službe jedva osjetim, osim kad je baš jako veliki požar. Kad sam na godišnjem, a to je u studenome, putujem sa suprugom; lani smo 25 dana bili u Brazilu, Peruu i Dominikanskoj Republici”.

Iako je požar u Francuskoj bio iznimno velik, on nije, kaže, bio i osobito zahtjevan.

“Realno, znatno su teže intervencije kad puše jaka bura u Hrvatskoj. Prvo se borite upravljati avionom, a onda gasite požar. U Francuskoj se sve odvijalo u prilično mirnim atmosferskim uvjetima pa je bilo lakše. Ali požari podno Mosora, Biokova… izuzetno su zahtjevni”, zaključuje bojnik Igor Mindoljević.

Pukovnik Došen dodaje: “Uvijek letimo u najgorim mogućim uvjetima. Požari su, kad je lijepo vrijeme, lako gasivi, ali kad mi letimo to je u maksimalnoj granici koju avion može podnijeti. Jer letimo na jakim vjetrovima i skupljamo vodu na velikim valovima. Zato moramo biti maksimalno utrenirani. Požare ne gase kanaderi, požare gase piloti koji njima upravljaju. Zbog toga često vrbujemo pilote nadzvučnih aviona da prijeđu k nama. Pilot kanadera mora satima biti smiren, koncentriran, u svakom trenutku točno treba znati što radi, nema mjesta za greške. Jer letimo jako nisko, na zadimljenom području. Problemi pilota na požarištu su dim, dalekovodi i u zadnje vrijeme ozbiljan su problem zip-lineovi. Svake ih je godine sve više, a u takvim uvjetima mi te sajle ne možemo vidjeti. Također, turbulencije su velike. A kad sakupljate vodu, problem je sve veći broj plovila. Dakle, tijekom sedam sati leta stalno ste suočeni s nekim problemima, i u zraku i na moru”.

Biti pilot protupožarne letjelice opasan je posao. Nedavno su se na požarištu u Grčkoj sudarila dva helikoptera, poginulo je dvoje ljudi, ove su godine živote izgubila petorica pilota u svijetu.

“Potrebno je veliko iskustvo i smirenost da bismo donijeli prave odluke, rizik trebamo svesti na minimum minimuma, jer najbitnije nam je avion i sebe vratiti doma. I, jasno, maksimalno pomoći ljudima na zemlji, suočenima s požarom”.

---

Objavljeno 9. kolovoza 2026. godine | jutarnji.hr | Autor: Višnja Gotal