Vojnikinja Kristina Grubiša u podcastu Morhologija: redateljica i vezistica o kreativnosti, vojnom pozivu i novoj zbirci poezije 

Završila je režiju na Akademiji dramske umjetnosti, a potom otišla na dragovoljno vojno osposobljavanje i odabrala vojni poziv. U razgovoru otkriva kako usklađuje ta dva svijeta te govori o kazališnim projektima i novoj zbirci poezije.

Od Filozofskog fakulteta do Akademije i režije 

Kristina Grubiša najprije je upisala studij povijesti umjetnosti i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali joj je, kaže, bio previše statičan stoga je potražila nešto dinamičnije. Našla je to u režiji, koja, objašnjava, zahtijeva raspršen fokus i znanje iz sasvim različitih tehničkih domena: materijala, svjetla, pozornice, arhitekture. Pripremila se za prijamni i upala iz prvog pokušaja, iako, priznaje, nije očekivala da će joj uspjeti.

Glumci i kolege opisuju je kao mirnu, dobru i staloženu osobu. Ona to potvrđuje, ali i objašnjava: ono što joj je kao redateljici osobito važno jest da na probama ostvari osjećaj sigurnosti. “Da bi se svi mogli izložiti, moram se i sama izložiti, kao redateljica, ali i kao osoba. U tom sigurnom okruženju guramo se naprijed svi zajedno jer imamo isti cilj, a to je napraviti dobru predstavu”, kaže.

Među predstavama izdvaja dvije. “Beštije” su autorski dramski projekt koji je bio primijećen i koji su glumica Lara Nekić i Luka Knez izveli uz zapažene pozitivne kritike i nagrade, pojašnjava. Najrecentniji primjer koji malo ide u glazbene vode jest opereta “Kraljica lopte”, koju je imala prilike raditi u HNK-u Splitu.
Njezin rad bio je nominiran i za nagradu Hrvatskog glumišta, a o tome kaže: “Bila sam počašćena što sam uopće u tom izboru. Vidjeti svoje ime uz neka puno starija imena koja imaju jako puno iskustva, meni je to bila čast”.

Vojni poziv kao neispunjena želja iz srednje škole 

Za razliku od puta iskusnih redatelja, Kristina Grubiša odlučila se i za vojni poziv. Ta joj je želja ostala neispunjena još od srednje škole, sve do kraja fakultetskog obrazovanja, kada je napokon vidjela priliku. Počela je trenirati i otišla na dragovoljno vojno osposobljavanje. No nakon vojnog roka toliko joj se svidjelo sve što je proživjela: kako je obuka bila konstruirana, kakvi su bili instruktori i ljudi koje je upoznala. Na kraju obuke dobila je ponudu da postane vezistica  i prihvatila ju je.

“Vezistica sam u Bojni veze. Stvarno imam predivne kolege, predivne zapovjednike koji su i pravedni i strogi, baš kako i treba biti. Motiviraju nas sve da radimo dalje na sebi”, kaže. Kristina Grubiša ne krije ni da ‘zavidi’ današnjim ročnicima na temeljnom vojnom osposobljavanju. Imala je prilike vidjeti kako izgleda njihova obuka, a novi zadaci, dronovi i suvremena oprema koje su dobili toliko su je impresionirali da bi, kaže, voljela moći ponovno ići.

Na pitanje o uvriježenom mišljenju da netko neće uspjeti još u startu, Kristina Grubiša odgovara “Ima svakakvih predrasuda o vojsci i vojnom osposobljavanju koje su neosnovane. Njima samo kažem neka ne slušaju to, neka vjeruju u sebe i svoju snagu”, Uz to ističe, takve predrasude nisu vezane samo za vojsku. “Iz pozicije umjetnice, i tamo je isto to prisutno. To je jedno iskustvo umjetničkog svijeta koji je jako, zapravo, ratoboran. Jako je borben i moraš vjerovati u sebe, u snagu svojih ideja i ujedno biti konkretan, konzistentan i imati plan kako ih realizirati”, kaže.

Vojska i kazalište: isti cilj, različita pozornica 

Ima li dodirnih točaka između vojnog poziva i kazališta? Ima ih dosta, odgovara. Jedna od ključnih je timski rad. “Kazalište nije samostalan pothvat, pothvat je upravo timski rad s drugim ljudima kako bi se napravilo nešto što se može podijeliti s publikom. U vojsci je isto tako: imate zajednički zadatak, morate biti usklađeni, morate prijeći preko osobnih nesuglasica za veći cilj”, kaže Kristina. Smatra da takvog razmišljanja ponekad fali u kazališnim procesima jer se umjetnički senzibiliteti znaju povući na druge strane, a onda se izgubi ono zašto se to uopće radi.

Kako uspijeva paralelno raditi kao vezistica i pripremati kazališne projekte? Kaže da je za kazališni proces najbitnije imati dobar tim i raspodijeliti zadatke. Nikad ne radi sama, ima ljude s kojima već dugo surađuje i kojima vjeruje. Redatelj mora znati organizirati vrijeme, planski raspodijeliti i prepustiti dio odgovornosti drugima. Zapovjednici, dodaje, imaju razumijevanja. “Meni je vojska prioritet, to je moj posao. Ali uz to pronalazim dovoljno vremena za sebe i za kreativan rad”, kaže.

Zbirka poezije kao novi izazov 

Na pitanje je li joj palo na pamet neke teme iz vojnog života prenijeti na kazališnu dasku, odgovara da su joj zanimljiviji sami kolege, posebno stariji koji imaju niz priča iza sebe, a koje još nisu dobile prostor da se ispričaju. Posebno ističe one koji su bili u Domovinskom ratu i nastavili raditi u vojsci, a danas su mnogi pred mirovinom. “To su ljudske priče i u njima se mogu pronaći uzori. Materijala ima više nego dovoljno”, ističe.

Pred kraj razgovora otkriva i novi projekt. Dok je išla na vojni rok, poslala je prijavu za samostalni projekt koji se tiče poezije. Počela je pisati zbirku poezije koja je pred krajem. Tijekom sljedećih mjesec, dva planira izaći s njom u nekonvencionalnom obliku, kao koncertna verzija čitanja poezije. “Evo, to je meni novi izazov, kao i sve do sada, i veselim se reakciji publike”, zaključila je vojnikinja Kristina Grubiša.