Anušić: Želimo profilirati našu vojnu industriju kao novu granu, da drugi kupuju hrvatske vojne proizvode

S potpredsjednikom Vlade i ministrom obrane Ivanom Anušićem razgovarali smo uoči vojnog mimohoda u povodu 30. obljetnice operacije Oluja. Osim o važnosti mimohoda, ministar govori o planovima za daljnje opremanje i modernizaciju vojske te pojašnjava strukturu ulaganja u obranu koja bi, u skladu s dogovorom na razini NATO-a, do 2035. godine trebala dostići razinu od pet posto BDP-a. Razgovarali smo i o dnevnopolitičkim temama, od odnosa s predsjednikom države i zahtjeva da se prizna Palestina, do nedavnog Thompsonova koncerta i ZDS-a.

Zašto je tako važno da Hrvatska pokaže praktički sve što ima od ljudstva i naoružanja?

Mimohod se u Hrvatskoj ne događa svake godine. Od zadnjeg je prošlo deset godina i došlo je vrijeme da pokažemo što smo od 2015. godine do danas učinili u pozitivnom smislu, u opremanju, sposobnostima i vještinama Oružanih snaga RH. To je i poruka našim saveznicima, ali i svima onima koji bi Hrvatsku eventualno mogli doživljavati kao plijen, kao što je to bilo 1990-ih godina. Sposobnosti naših oružanih snaga su vidljive i jasne, one su medijski više puta predstavljene hrvatskoj, europskoj, pa i svjetskoj javnosti. U današnjoj geopolitičkoj situaciji sigurnost je jedan od prioriteta svih članica NATO-a, pa tako i Hrvatske, i u tome je i smisao ovogodišnjeg mimohoda. Naravno, povod je 30. obljetnica VRO Oluje, ali i 30. obljetnica akcije Bljesak kao i 35 godina hrvatske državnosti. Mimohod je u spomen i vječnu zahvalnost svima koji su položili svoje živote za Hrvatsku.

Nakon 2000. imali smo jedno dulje sušno razdoblje kada je riječ o ulaganju u obranu. Možete li usporediti sadašnje stanje Oružanih snaga s onim kakvo je bilo za zadnjeg mimohoda, 2015. godine?

Da, nakon 2000. započelo je, i politički i na svaki drugi način, vrijeme u kojem se Hrvatska vojska sustavno zanemarivala. Bilo je to svakako loše razdoblje za Oružane snage i trajalo je punih 16 godina, u kojima je vojska i kadrovski i infrastrukturno nazadovala. Tek 2016. godine počinje se ozbiljno opremati i modernizirati OS RH, da bismo danas imali oružane snage koje su puno, puno snažnije, opremljenije i spremnije nego prije deset godina. I koje su sposobne za sve zadaće koje se stavljaju pred njih u novim okolnostima. Jako puno se ulagalo u opremu u zadnjem desetljeću, spomenut ću samo nabave u zadnjih nekoliko godina, od Rafalea, Black Hawkova i Bayraktara, kad govorimo o kopnenoj vojsci, nabavljamo najmodernije tenkove Leopard, haubice Caesare, Bradleyji su već tu… Govorimo i o sustavima protuzračne obrane, radarskim sustavima, FPV dronovima, i da ne zaboravimo Hrvatsku ratnu mornaricu, za koju je započeo proces nabave dviju korveta. Sve u svemu, razlika u odnosu na 2015. godinu je velika, i u opremljenosti i u obrambenom proračunu, općenito u smjeru obrambene politike tadašnje i aktualne vlade.

Dosta je spekulacija oko nabave korveta, govori se kako je izvjesno da se ide prema Turskoj?

Ne ide se ni prema kome. Spekulacije koje se prenose u medijima vrlo su nekorektne i neprofesionalne, rekao bih i maliciozne, jer smo mi zatražili i dobili ponude iz više zemalja i one se sada analiziraju. Ključni kriteriji, uz naravno cijenu, kojima ćemo se voditi pri odabiru su brzina isporuke i mogućnost izgradnje jedne od tih ili obje korvete u hrvatskim brodogradilištima. Naravno, od iznimne je važnosti i sposobnost te korvete u borbenom smislu.

Kad je riječ o opremanju vojske, veliku je pozornost ovih dana privukao sporazum predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i američkog predsjednika Donalda Trumpa. Čini se da se EU tu obvezao i na određenu nabavu američkog naoružanja i opreme. Znate li o čemu se točno radi?

Kad govorimo o tom sporazumu, dobro je što su trgovinske napetosti između SAD-a i EU otklonjene i da se ekonomije mogu usmjeriti na budućnost. Kao ministar obrane u ovom trenutku nemam niti mogu imati saznanja o detaljima onoga što je dogovoreno i kako će se taj sporazum dalje razvijati. Ono što je već sad jasno definirano jest to da smo svi jedinstveni u potpori Ukrajini i njezinoj borbi za neovisnost i teritorijalnu cjelovitost. Od toga neće odustati, kao što vidimo, ni SAD kao ključna članica NATO-a ni Europska unija i ne isključujem da se dio dogovora između predsjednice Europske komisije i američkog predsjednika odnosi i na pomoć Ukrajini.

Neovisno o tome što jesu ili nisu dogovorili Von der Leyen i Trump, mi smo se obvezali na povećanje ulaganja u obranu na pet posto BDP-a do 2035. godine. Od toga bi 3,5 posto trebalo ići konkretno na vojsku, a 1,5 posto se odnosi na infrastrukturu vezanu uz obranu. O čemu se zapravo radi?

Radi se o infrastrukturi koja se koristi u mirnodopskom vremenu, koja je nužna u smislu sigurnosti vezane uz potencijalne elementarne nepogode i slično, odnosno o ulaganjima povezanima sa sigurnošću i obranom. No, u trenutku potencijalne mobilizacije, u slučaju nestabilnosti i sigurnosnih ugroza, tu će infrastrukturu koristiti vojska, odnosno NATO. Tu tako spadaju prometni koridori, zračne, morske ili riječne luke i sl. U tu infrastrukturu spadaju i sustavi nužni za kibernetičku sigurnost, ne samo za vojne nego i za civilne sustave. Sjetimo se samo slučajeva hakiranja KBC-a Rebro koji su stvorili probleme u funkcioniranju bolnice. Općenito, tu spadaju sustavi civilne zaštite, infrastruktura koja se koristi u slučaju potresa, epidemija, poplava, požara itd.

Sve to ulazi u taj “dual use” i zato je tih 1,5 posto dobra stvar, jer nekako je civilna komponenta sigurnosti zanemarena. Pogledajte atomska skloništa koja su 1991. i 1995. godine bila u upotrebi. U Osijeku i drugdje u Hrvatskoj gdje se ratovalo, ljudi su živjeli u tim skloništima, djeca su tamo bila, izlazilo se tek nekoliko puta dnevno do stana kako bi se nešto uzelo i vraćalo se u sklonište. Ta su skloništa danas ili zapuštena ili su u njima sportski klubovi, skladišta i sl. I takva infrastruktura ulazi u tih 1,5 posto BDP-a. Međutim, Hrvatskoj su u ovom trenutku u fokusu prvenstveno prometni koridori, jer transportni koridori NATO snaga idu preko Hrvatske. I tu ću se moći koristiti taj novac, od luka do željezničkih i cestovnih koridora koji će se prilagođavati vojnoj upotrebi.

Može li taj novac ići u, recimo, širenje bolničkih kapaciteta?

Može. I proširenje bolničkih kapaciteta i gradnju novih bolnica. Znam da se postavljaju pitanja o povećanim izdvajanjima za obranu, ali moramo znati da smo mi već na dva posto BDP-a, da bismo do 2030. trebali biti na tri posto, a tih 3,5 posto trebamo dostići do 2035. godine.

Hrvatska je među članicama EU koje su zatražile aktiviranje klauzule o odstupanju od fiskalnih pravila koja omogućuje povećanje potrošnje države do 1,5 posto BDP-a ako se taj novac potroši za obranu. Kada planiramo trošiti taj novac?

Bit će stvar procjene i odluke hoćemo li koristiti tu mogućnost. U ovom nam trenutku ne treba. Povećanjem proračuna za obranu dinamikom koju sam vam upravo opisao, Hrvatska to u ovom trenutku može isfinancirati i to je dobra vijest – hrvatsko gospodarstvo je stabilno, raste i može pratiti ovaj rast izdvajanja za obranu i opremanje vojske. Dakle, što se tiče klauzule koja omogućuje dodatno zaduživanje, ono nam u ovom trenutku doista ne treba, ali ako se s vremenom ukaže potreba, odluku o tome donijet će Vlada.

S druge strane, svi ti instrumenti otvaraju nove mogućnosti i za hrvatsku obrambenu industriju. Vi ste najavili određene zakonske izmjene koje bi joj trebale olakšati investiranje. O čemu se konkretno radi?

Riječ se prvenstveno o smanjenju birokracije i administracije, ubrzavanju procesa i smanjivanju svih procedura koje dovode do toga da netko želi investirati u proizvodnju naoružanja, streljiva ili opreme. Taj posao zbog svoje prirode ima neke specifične, duge i otežane procedure. E, to je ono što u ovom trenutku trebamo mijenjati, prije svega kroz koordinaciju s drugim ministarstvima, jer razvoj ovih investicija ne ovisi samo o MORH-u, u njega su uključeni i drugi resori, praktički cijela Vlada. A kada konkretno govorimo o povećanju domaće proizvodnje i našeg pozicioniranja kao nekog tko bi unutar EU i NATO-a trebao biti specijaliziran za određenu proizvodnju, mi već sada imamo nekoliko profiliranih tvrtki kojima treba dati dodatni poticaj. To su svakako HS Produkt, Šestan-Busch i DOK-ING. Tu sam nabrojio samo tri najveće, koje u u ovom trenutku imaju ozbiljne sporazume i ugovore s europskim i svjetskim vojskama i partnerima kao što su Rheinmetall i neke druge svjetski poznate tvrtke.

Naše tvrtke s njima rade, izdvojio bih i Orqu, koja proizvodi u potpunosti hrvatski proizvod koji se pokazao kao izuzetno učinkovito, relativno jeftino i vrlo moderno sredstvo bez kojeg je ratovanje u ovom trenutku nezamislivo. Ratovi se danas vode bespilotnim letjelicama i dronovima, a upravo Orqa proizvodi FPV dronove, koji su 100-postotno hrvatsko znanje i tehnologija i proizvode se potpuno u Hrvatskoj. Mi smo se unutar EU i NATO-a postavili kao zemlja koja je spremna preuzeti vodeću ulogu u proizvodnji tih, tzv. malih dronova, kojih Orqa sada godišnje proizvede 150.000. Vrlo brzo je moguće podići njihovu proizvodnju do pola milijuna, a onda u idućim godinama možemo govoriti i o milijunima. Orqa je to spremna učiniti i ona već posluje s mnogim zemljama u svijetu. To je znanje i tehnologija koju Hrvatska želi ponuditi svojim saveznicima i u tom smislu želimo biti podrška, ne samo Orqi nego i ostalim hrvatskim tvrtkama s područja obrane, poput već spomenutih HS Produkta, Šestan-Buscha i DOK-ING-a…

Želimo profilirati hrvatsku vojnu industriju kao jednu novu granu, prije svega unutar Hrvatske, jer se radi o izuzetno profitabilnoj industriji, a onda i prema članicama EU i NATO-a. Jer, ne treba zaboraviti, Hrvatska ima određena znanja iz Domovinskog rata, određena iskustva i ljude, svoju pamet. Imamo sveučilišta i znanstvene centre koji rade na tome i u tome je naša specifičnost. Jako puno smo napravili po tom pitanju i želim da Hrvatska u budućnosti bude i gospodarski ojačana kroz vojnu industriju. Ta industrija je u ovom trenutku u ogromnom zamahu, a mi imamo proizvode koji mogu konkurirati svjetskima. I tu vidim priliku za Hrvatsku. Dakle, radimo na partnerstvima koja će osigurati da se novac koji je kroz sve ove programe namijenjen jačanju kapaciteta obrane usmjeri u kupnju hrvatskog proizvoda, da se kroz te programe distribuira upravo naš proizvod. Na tome je fokus.

Dobro, novac je tu, tehnologija je tu, da vidimo što je s ljudima. Kad je, prije 30 godina, krenula Oluja, Hrvatska je bila u stanju dići između 200 i 250 tisuća ljudi. Danas je to nezamislivo?

Hrvatska je tada bila u ratu, na snazi je bila određena ograničena mobilizacija i mislim da smo u tom trenutku pod oružjem imali 220.000 ljudi. Manje-više to su bili dragovoljci i tada se, zapravo, pokazalo što hrvatski narod jest, da u najtežim trenutcima ima znanje i sposobnost da obrani sebe i svoju državu. Iz tog iskustva, naravno, učimo i danas, a kada govorimo o današnjem statusu i broju naših vojnika u OS RH, vi znate da je Hrvatska svojim strategijama odlučila da naše oružane snage neće više biti 40, 50 ili 100 tisuća vojnika, jer nema potrebe za tim, nego će to biti jedna manja, kompaktna, obučena i efikasna, dobro opremljena vojska. U ovom trenutku radimo na popunjavanju broja kako vojnika tako i časnika i dočasnika i, kako je započelo, ovom dinamikom ćemo u iduće dvije ili tri godine u potpunosti popuniti kapacitete koje smo si zadali kad je riječ o djelatnom sastavu.

Interes za služenje u Oružanim snagama se udvostručio, više nego dvostruko je više onih koji dolaze na dragovoljno služenje vojnog roka, koji se onda odlučuju i za djelatnu vojnu službu, za karijeru u vojsci. I to se nije dogodilo slučajno, nego kao rezultat aktivnosti Vlade i MORH-a. Znatno smo povećali plaće (vojnicima u prosjeku 40 posto), ulažemo u opremu i naoružanje i u infrastrukturu i nastavit ćemo ulagati. Prijedlozi zakona, koji su prošli prvo čitanje u Saboru, govore o vraćanju temeljnog vojnog osposobljavanja, ali i o odredbama koje će olakšati i omogućiti još kvalitetnije i bolje uvjete za pripadnike OS RH, poput kvalitetnijeg stambenog zbrinjavanja. Uz to, naravno, radimo i cjelogodišnju kampanju s ciljem popularizacije vojnog poziva i to je također urodilo plodom. Sve ide u dobrom smjeru i, kao što sam rekao, za dvije do tri godine bit ćemo u potpunosti popunjeni svim onim ljudima koje u trenutačnom ustrojstvu OS RH trebamo.

Imate li konkretne procjene koliko bi mladića s primjenom zakona moglo biti pozvano na zdravstveni pregled za vojsku? Hoće li obveza vojnog roka osigurati dovoljan broj ljudi i u pričuvi?

Prvi zdravstveni pregledi će biti krajem ove godine, a prvi vojnici u vojarnama početkom iduće. To je nekakav, rekao bih, komforni rok koji smo si zadali, ali moguće je da će sve to biti odrađeno i brže, jer bi zakon trebao biti raspravljen u drugom čitanju i donesen u rujnu ili listopadu. Nakon toga se ide na određene pravilnike koji će uskladiti određene procedure i mi nakon toga šaljemo pozive za prve zdravstvene preglede. Godišnji potencijal je otprilike između 17 i 19 tisuća mladića, ne računajući one koji se već sada dragovoljno prijavljuju iako nemaju zakonsku obvezu, a među kojima je i dosta djevojaka. Radili smo anketu među 13.000 mladića koji navršavaju 18 godina i koji će biti u obvezi služenja temeljnog vojnog osposobljavanja. Oko 62 posto njih reklo je da podržava temeljno vojno osposobljavanje, a od tih 62 posto, 67 posto se izjasnilo da će otići i na služenje.

Znači, govorimo o dosta velikom broju i dosta pozitivnom stavu i računamo da ćemo s tim brojkama potpuno pokriti i naše potrebe u pričuvnom sastavu. Naš je cilj da temeljno vojno osposobljavanje godišnje prođe oko 4000 mladića i djevojaka, dio kojih će se na kraju odlučiti i za karijeru u vojsci. Kao što sam rekao na početku, taj interes je već porastao i sad imamo i do 300-tinjak onih koji se dobrovoljno javljaju na vojno osposobljavanje, što je zapravo značajan porast u odnosu na ono što smo imali prije koju godinu. I, naravno, tu ne treba zanemariti ni činjenicu da imamo niz generacija koje nisu prošle nikakvu obuku, čak 300.000 osoba, odnosno 17 generacija otkad je ukinut vojni rok 2008. godine. Oni koji su prošli vojnu obuku polako pune 55 godina, što je gornja granica za pričuvu, tako da ćemo sada riješiti i taj problem i temeljito popuniti potrebe, kako u djelatnom sastavu tako i u pričuvi.

O novom zakonu i aktivaciji obveznog vojnog roka govori se već jako dugo. Zašto nam je toliko dugo trebalo da ga donesemo?

Riječ je o zakonu koji je nemoguće jednostrano donijeti. Trebalo ga je uskladiti i unutar Vlade i s predsjednikom države, a mi smo u zadnjih godinu dana imali izbore, prvo parlamentarne pa europske, predsjedničke i na kraju i lokalne. Nismo htjeli opterećivati ovaj zakon izborima, jer bi u okolnostima izbornih kampanja zasigurno percepcija tog zakona bila drukčija. To je sada vidljivo i iz ovog prvog čitanja, kada smo vidjeli da je i SDP, kao najveća opozicijska stranka, bio konstruktivan u raspravi i podržao uvođenje temeljnog vojnog osposobljavanja. To mi je drago jer se prvenstveno radi o zakonu koji se tiče sigurnosti i budućnosti Hrvatske, ne pojedinačnih političkih opcija ni partikularnih interesa. Upravo zato smo čekali s procedurom. Sada ispred sebe imamo period od gotovo tri godine u kojem neće biti nikakvih izbora pa ni donošenje zakona neće biti opterećeno izbornim kampanjama, već isključivo potrebom da se donese i da se omogući vraćanje temeljnog vojnog osposobljavanja.

Lani, pa još i početkom ove godine, bili su vrlo napeti odnosi između Vlade i predsjednika države. Tada ste govorili da zakonom treba precizirati ovlasti predsjednika kao vrhovnog zapovjednika kako njegove odluke ne bi opterećivale funkcioniranje vojske. U međuvremenu ste od toga odustali. Znači li to da se zapravo radilo o nekakvom predizbornom “mamcu” za birače?

Nije to bio nikakav mamac, bila je to politička rasprava, takva kakva je bila. Moramo biti svjesni trenutačne geopolitičke situacije, krize koja je počela ruskom agresijom na Ukrajinu, ali se prelijeva i izvan njihovih granica. Hrvatska i u svom okruženju ima potencijalno krizna područja, kao što su Kosovo ili BiH, i ta nas činjenica usmjerava u daljnju komunikaciju, u kojoj ne bi trebalo biti nesporazuma. Koordinacija između Vlade i predsjednika RH je važna, a kad govorimo o OS RH, svi dionici u tom procesu imaju svoju ulogu i moraju u datom trenutku odluke donositi zajednički, u interesu i Oružanih snaga i Republike Hrvatske. Osobno mi je drago da nemamo otvorenih sukoba. Zakon se mijenja isključivo zbog temeljnog vojnog osposobljavanja, a i predsjednik RH je podržao TVO, što nije bio slučaj prije godinu i pol dana. U ovim okolnostima nemamo prostora za političko prepucavanje i nadam se da više nećemo imati takvih situacija.

Milanović, zajedno s oporbenom ljevicom, zaziva žurno priznanje Palestine, u kojoj vlada nezapamćena humanitarna kriza. Vlada je reagirala priopćenjem iz kojeg baš i nije posve jasno kakvog je stava u vezi s tim pitanjem. Mislite li vi da Hrvatska treba priznati Palestinu?

Nema nikakve dileme da je zaštita civila i humanitarna pomoć nešto što se mora osigurati u Palestini i jasno da svi moramo uložiti napor da se to osigura dok se ne riješi krizna situacija između Izraela i Palestine. A što se tiče priznanja Palestine, to je političko pitanje koje će Vlada rješavati u koordinaciji s Europskom komisijom jer bi bilo dobro da se stavovi usklade na europskoj razini. A, dakako da je u međuvremenu nužno pratiti situaciju i dati sve od sebe kako bi se tim ljudima pomoglo i kako civili, žene i djeca, ne bi stradavali, kako od granata tako i od gladi. I to je razina do koje ja kao ministar u ovom trenutku mogu komentirati.

Jeste li o tome raspravljali u HDZ-u?

To je tema o kojoj se razgovara na razini Vlade i na diplomatskoj razini.

Veliku je pozornost privuklo vaše pojavljivanje na Thompsonovu megakoncertu na zagrebačkom Hipodromu. Tamo ste na Thompsonov “za dom” uzvratili sa “spremni”, što ste odmah javno i priznali. Drugi visokopozicionirani HDZ-ovci, poput Jandrokovića ili Nikole Mažara, nisu htjeli odgovoriti na to pitanje, iako tvrde da u ZDS-u u sklopu “Bojne Čavoglave” nema ničeg spornog. Kako to komentirate?

Ne bih komentirao nikoga osim samog sebe i svojih motiva. Iako sam o svemu tome već sve rekao, ponovit ću još jednom. Radi se o pjesmi koja nam je ranih 1990-ih donosila ohrabrenje, dala nam je moral i snagu u izuzetno teškim vremenima, kada je trećina države bila okupirana, kada smo bili vojno oslabljeni i prisiljeni boriti se protiv nadmoćnog neprijatelja. Mi smo tu i niz drugih naših pjesama slušali preko onih malih tranzistora u rovovima dva metra ispod zemlje, iz njih smo crpili snagu i hrabrost. I u konačnici obranili Hrvatsku. I zato ni danas ne vidim kako bih “Bojnu Čavoglave” promatrao ikako drukčije nego isključivo u tom kontekstu. Nakon svih ovih godina ne mogu sporiti ono što nam je tada davalo snagu. Ista je stvar i s HOS-ovim obilježjima. Ljudi koji su ih nosili borili su se rame uz rame sa mnom.

Nekima od njih tek su sada identificirani posmrtni ostatci, a ubijeni su noseći na ramenu ta obilježja. I kako bih ja sada mogao s prezirom gledati na ta obilježja ili na pjesmu koja nas je tada nosila? I ne, ne govorim pritom o ZDS-u u bilo kojem drugom kontekstu. Rekao sam već i ponavljam, ne gajim baš nikakve simpatije prema NDH, osuđujem NDH kao i sve druge totalitarne režime, naravno i komunistički. Temelj moderne hrvatske države su Domovinski rat i vrijednosti koje smo u njemu ostvarili. U njemu smo postigli neovisnost, nakon toga smo ostvarili strateške ciljeve ulaska u EU i NATO i već punih 35 godina imamo svoju državu, kojoj sam jedino osobno služio i dalje služim.

Dobro, ali ne možemo ne primijetiti da je nakon tog koncerta niz zastupnika desnice pozdravljalo sa ZDS sa saborske govornice, za što nisu ni opomenuti. Kako na to gledate?

To je nedopustivo i tu nemam što više reći. Ja govorim isključivo o ZDS-u u “Bojni Čavoglave” i na HOS-ovim insignijama, ne na ulici, nego tamo gdje su njihovi grobovi, komemoracije i spomenici. Ako s tim krenemo na saborsku govornicu, gdje je onda kraj i gdje ćemo stati? Hrvatska država je stvorena nakon toliko stoljeća na temelju vrijednosti Domovinskog rata i njezinu opstojnost ništa ne smije ugroziti.

---

Objavljeno 2. kolovoza 2025. godine | Večernji list | Autor: Iva Boban Valečić | Foto: Neva Žganec/PIXSELL